“Ponizite se, stoga, pod Božju moćnu ruku da bi vas on uzvisio kad bude vrijeme. Sve svoje brige bacite na njega jer se on brine za vas” (1. Petrova 5:6, 7, Novi svijet).

 “Ponizite se dakle pod moćnom rukom Božjom, da vas uzvisi u pravo vrijeme! Svu svoju brigu prebacite na njega, jer se on brine za vas!” (1. Petrova 5:6, 7, Šarić).

 Apostol Petar rekao je sukršćanima da se Bogu mogu moliti u vezi sa svojim problemima i brigama uvjereni da će ih on saslušati i pomoći im. Bog voli ponizne i bogato će ih nagraditi.

 “Ponizite se (...) pod Božju moćnu ruku.” U Bibliji se izraz “Božja ruka” često odnosi na Božju zaštitničku i spasiteljsku moć (Izlazak 13:3; Ponovljeni zakon 26:8; Psalam 18:16, 17). Što znači poniziti se pod Božju moćnu ruku? To znači osloniti se na Boga. Da bismo to mogli, moramo biti svjesni svojih ograničenja i priznati da kušnje ne možemo nadvladati svojom snagom (Mudre izreke 3:5, 6; Filipljanima 4:13). Oni koji se oslanjaju na Boga, čvrsto vjeruju da im on može pomoći u pravo vrijeme i na najbolji mogući način (Izaija 41:10).

 “Da bi vas on uzvisio kad bude vrijeme.” Osobe koje ustrajno podnose kušnje, mogu biti uvjerene da će ih Bog uzvisiti, odnosno nagraditi. On neće dopustiti da njegovi sluge trpe kušnje u nedogled ili da budu iskušani više nego što mogu podnijeti (1. Korinćanima 10:13). Naprotiv, budu li se i dalje trudili činiti dobro, on će ih nagraditi “kad dođe vrijeme” (Galaćanima 6:9).

 “Sve svoje brige bacite na njega jer se on brine za vas.” Kako možemo baciti svoje brige na Boga? Tako da mu se ponizno molimo. U jednom biblijskom priručniku piše: “Pod glagolom baciti podrazumijeva se trud koji je potrebno uložiti kako bismo nešto maknuli od sebe. To je svjestan čin.” Kad svoje brige bacimo na Boga, više nismo toliko zabrinuti i osjećamo “Božji mir”, odnosno spokoj koji nam on daje (Filipljanima 4:6, 7). Možemo biti sigurni da nam Bog želi pomoći zato što nas voli i da nas može poduprijeti svojom beskrajnom moći (Psalam 37:5; 55:22).

 Petim poglavljem završava prvo pismo koje je apostol Petar uputio svojim suvjernicima (1. Petrova 1:1). Kristovi sljedbenici u 1. stoljeću, baš kao i njegovi sljedbenici danas, suočavali su se s raznim kušnjama koje su ispitale njihovu vjeru. Zbog tih kušnji mogli su biti zabrinuti, pa čak i tjeskobni (1. Petrova 1:6, 7). Petar je bio svjestan nevolja koje su doživljavali, pa im je između 62. i 64. godine napisao utješno i ohrabrujuće pismo (1. Petrova 5:12).

 U zaključku svog pisma Petar je sukršćanima dao važan poticaj: Ako ostanu ponizni i uzdaju se u Boga, on će im pomoći da budu nepokolebljivi (1. Petrova 5:5–10). Petrove riječi ohrabrile su kršćane koji su u 1. stoljeću doživljavali kušnje zbog svoje vjere, a mogu jednako djelovati na Kristove sljedbenike koji danas proživljavaju nešto slično.

 Pogledajte kratki video o 1. Petrovoj.