PONOVNO oživljavanje religije u državama bivšeg Sovjetskog Saveza zbilja je dojmljivo. Samo u Rusiji 50 posto stanovništva danas se izjašnjava kao pravoslavci, dok su daljnji milijuni sljedbenici nekih drugih religija. Među religijama koje djeluju već dugo vremena su islam, judaizam i budizam, a i Jehovini svjedoci imaju dugu povijest na tom području.

Još 1891. predstavnici Istraživača Biblije, kako su Jehovini svjedoci bili poznati prije 1931, posjetili su grad Kišinjev u Rusiji (današnji Chişinău u Moldaviji). Tamo su održali sastanke sa suvjernicima. Godine 1928. George Young, posebni predstavnik Istraživača Biblije, sastao se sa sovjetskim službenicima u Moskvi kako bi zatražio dozvolu za izdavanje biblijske literature u Sovjetskom Savezu. Kasnije su Svjedoci postali poznati upravo zahvaljujući nastojanjima sovjetske države da ih istrijebi.

Kad se Sovjetski Savez prije gotovo deset godina iznenada raspao, ljudi su se počeli pitati: ‘Zašto je sovjetska vlast pokušala iskorijeniti religiju?’ Mnogi koji su desetljećima bili indoktrinirani ateističkim učenjima željeli su saznati što im religija može ponuditi. Je li moguće da Biblija, koja je spadala među zabranjenu literaturu, sadrži prava rješenja za probleme koji tište čovječanstvo? Rusi su počeli sami istraživati.

Zbog velikog interesa ljudi za Bibliju, u bivšem se Sovjetskom Savezu pojavio nešto drugačiji problem vjerske prirode. U londonskom listu The Guardian prošle je godine objavljeno sljedeće zapažanje: “Možda je ‘rat protiv Boga’ okončan, no čini se da samo deset godina nakon ponižavajućeg poraza prve ateističke države na svijetu, kako se javno deklarirala, u Rusiji počinje novi, vjerski hladni rat.” Što je taj takozvani vjerski hladni rat o kojem se govori u tom listu?

Kako smo spomenuli u prethodnom članku, Ruska pravoslavna crkva blisko je surađivala s vođama sovjetske države jer joj je to omogućilo da opstane i da dobije određene povlastice. The Guardian opisuje nastavak tog odnosa: “Stalnim pružanjem podrške ruskoj vladi (patrijarhovo podupiranje rata u Čečeniji) Crkva je u posljednjih 10 godina ponovo razvila nedolično blizak odnos s još uvelike nereformiranom državom koja ju je nekada potiskivala, a zauzvrat je stekla znatan politički utjecaj.”

Komentirajući Zakon o slobodi savjesti i vjerskih zajednica, Los Angeles Times od 10. veljače 1999. skrenuo je pažnju na politički utjecaj Crkve u Rusiji. Te su novine navele da je ovaj zakon, koji je u rujnu 1997. potpisao tadašnji predsjednik Boris Jeljcin, “donesen na poticaj Ruske pravoslavne crkve”. Tim je zakonom Pravoslavna crkva, zajedno s islamom, judaizmom i budizmom, dobila željeni status “tradicionalne” religije. U zakonu je, između ostalog, stajalo da se sve vjerske organizacije u Rusiji moraju ponovno registrirati.

New York Times od 11. veljače 1999. izvijestio je da je nakon usvajanja tog zakona “Pravoslavna crkva nastavila vršiti pritisak na  suparničke religije”. U njemu se dodaje: “Prošlog kolovoza Aleksej II, patrijarh Ruske pravoslavne crkve, zatražio je da se zabrani religije koje se bave prozelitizmom, naročito one koje nastoje odvući ljude od ‘vjere njihovih očeva’.” Otada se ulažu neprestani napori kako bi se zabranilo takozvane prozelitske vjere, što je dovelo do situacije koja je opisana kao “vjerski hladni rat”.

Jehovini svjedoci jedna su od glavnih meta napada koji predvodi Ruska pravoslavna crkva. Dvadesetog lipnja 1996. moskovsko tužilaštvo počelo je razmatrati slučaj koji je pokrenuo Odbor za zaštitu mladeži od krivih religija. Mada je zbog pomanjkanja dokaza o protuzakonitom djelovanju Svjedoka sudski proces uvijek iznova prekidan, svaki je put obnovljen.

U međuvremenu su Svjedoci postali predmet napada propagande. U Komsomoljskoj pravdi, ruskim novinama koje izlaze u nakladi od 1 200 000 primjeraka, u izdanju od 21. studenog 1998. stajalo je sljedeće: “Za samo dvije godine Ruska pravoslavna crkva objavila je preko deset knjiga, brošura i priručnika ‘posvećenih’ zajednici Jehovista.” Zašto Crkva svim silama nastoji baciti loše svjetlo na Svjedoke?

“Vjerojatno je to u prvom redu zbog toga”, stoji dalje u Komsomoljskoj pravdi, “što se samo u proteklih sedam godina broj članova te organizacije udeseterostručio, a Ruska pravoslavna crkva, poput svake hijerarhijske organizacije, ne voli konkurenciju.”

Početkom 1999. ponovo je obnovljen sudski slučaj protiv Svjedoka, no ovog je puta to privuklo pozornost svjetske javnosti. U New York Timesu od 11. veljače 1999. mogao se pročitati naslov: “Moskovski sud razmatra mogućnost zabrane Jehovinih svjedoka”. U članku je stajalo: “Slučaj koji se sada razmatra u maloj sudnici na jednom moskovskom građanskom sudu budno prate vjerske zajednice i udruge za ljudska prava budući da je to prvi ozbiljni pokušaj da se [Zakonom o slobodi savjesti i vjerskih zajednica] ograniči slobodu obožavanja.”

Ljudmila Aleksejeva, predsjednica Međunarodne helsinške federacije, objasnila je zbog čega se sudski slučaj protiv Svjedoka tako pomno prati. Rekla je da ako oni koji nastoje zabraniti djelo Jehovinih svjedoka “dobiju ovaj slučaj”, to će im biti “dodatni poticaj da napadnu i ostale [vjerske] grupe” koje su okarakterizirane kao netradicionalne religije. Međutim, 12. ožujka 1999. suđenje je ponovo obustavljeno. Sljedećeg mjeseca, 29. travnja, rusko Ministarstvo pravosuđa izdalo je potvrdu o registraciji “Administrativnog centra Jehovinih svjedoka u Rusiji”.

Usprkos tom vladinom priznanju, napadi na Svjedoke i druge manje religije u Rusiji i drugim bivšim sovjetskim republikama i dalje traju. Lawrence Uzzell, ravnatelj Instituta Keston u Oxfordu (Engleska), primijetio je kako se “uvijek isplati pratiti zbivanja oko Jehovinih svjedoka” jer ono što se događa njima služi “kao prvi znak upozorenja”. Da, u pitanju je temeljna vjerska sloboda desetaka milijuna ljudi.

U prvom su stoljeću svećenički glavari i ostali religiozni vođe progonili Isusove sljedbenike (Ivan 19:15; Djela apostolska 5:27-33). Zbog toga su neki za kršćanstvo rekli: “Za ovu [nam je] sektu zapravo poznato da se posvuda govori protiv nje” (Djela apostolska 28:22). Dakle, ne bi nas trebalo iznenaditi što se prave kršćane danas isto tako kleveće, što je slučaj s Jehovinim svjedocima.

No nakon što je ispitao dokaze protiv ranih kršćana, Gamalijel, ugledni farizej i učitelj Zakona, savjetovao je: “Ne dirajte te ljude, nego ih pustite (jer ako je ova zamisao ili ovo djelo od ljudi, propast će; ali ako je od  Boga, nećete ih moći uništiti); inače biste se mogli naći kao borci protiv samog Boga” (Djela apostolska 5:38, 39).

I današnji kritičari jednako pažljivo prate djelovanje Jehovinih svjedoka. Do kakvih su saznanja došli? Sergej Blagodarov, koji se izjašnjava kao pravoslavac, napisao je u Komsomoljskoj pravdi: “Već preko stotinu godina nijedna zemlja na svijetu nije uspjela dokazati ni to da članovi te zajednice vrše djelatnost koja je protuzakonita ni protupravno postojanje te zajednice.”

Biblija govori o ‘čistoj vjeri’, ili ‘obožavanju koje je čisto i neokaljano’ (Jakov 1:27a; vidi i prijevod Daničić-Karadžić). Kako smo spomenuli u prethodnom članku, svjetsko carstvo krive religije opisano je u Bibliji kao ‘velika bludnica, s kojom su kraljevi zemlje počinili blud’. Za ovu simboličnu religioznu bludnicu — “Babilon Veliki” — kaže se da je “pijana od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka” (Otkrivenje 17:1-6).

Kako li je to prikladan opis za religiju koja je blisko surađivala s političkim vođama svijeta kako bi sačuvala svoj povlašteni položaj! Da, budućnost ove velike simbolične religiozne bludnice zapečaćena je. “U jednom [će] danu”, stoji u Bibliji, “doći njene nevolje: smrt i tuga i glad, i bit će potpuno spaljena vatrom, jer je jak Jehova Bog, koji joj je sudio.” Stoga ne čudi da je hitno potrebno obratiti pažnju anđeoskom upozorenju: “Izađite iz nje (...) ako ne želite primiti dio njenih nevolja” (Otkrivenje 18:4, 7, 8).

Kada je učenik Jakov opisivao ‘čistu vjeru’, rekao je da će ona biti “bez mrlje od svijeta” (Jakov 1:27b). Štoviše, Isus Krist je za svoje prave sljedbenike rekao: “Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16). Razumijete li sada zašto se Jehovini svjedoci čuvaju iskvarujućeg utjecaja političkih zbivanja ovog svijeta? Oni to čine zbog toga što se potpuno uzdaju u biblijsko obećanje: “Svijet prolazi i njegova želja, no onaj tko vrši Božju volju ostaje zauvijek” (1. Ivanova 2:17).