POČETKOM prošle godine televizijski gledatelji zapanjili su se vidjevši kako se u Mozambiku ljudi drže za grane drveća kako ih ne bi odnijela prijeteća bujica. Jedna se žena porodila na drvetu i na snimci se vidjelo kako je zajedno s djetetom podignuta u helikopter te otpremljena na sigurno. No na tisuće drugih ljudi danima je bespomoćno čekalo — neki okruženi zmijama — dok se voda nije povukla ili dok nisu bili spašeni pomoću helikoptera.

Drama je započela kad je nad Maputom, glavnim gradom Mozambika, došlo do proloma oblaka. U roku od nekoliko sati bila su poplavljena čitava naselja na periferiji grada. Na nekim mjestima voda je porasla do krovova kuća. Ceste su se pretvorile u divlje rijeke. Voda je napravila ogromne brazde u tlu te odnosila kuće, automobile i gotovo sve drugo što joj se našlo na putu. No to još nije bilo ono najgore.

Kiša je i dalje padala, pa je poplava zahvatila čitav južni dio zemlje. Kiša je padala i u Južnoafričkoj Republici, Zimbabveu i Bocvani. Iz tih susjednih zemalja teku rijeke Incomati, Limpopo i Zambezi, a budući da one na putu prema oceanu prolaze kroz Mozambik, velika područja Mozambika  bila su opustošena kad su se izlile iz svojih korita. Izvještaj o tome kako su kršćani pomagali jedni drugima za vrijeme te katastrofe zaista jača vjeru.

Devetog veljače prošle godine dva predstavnika podružnice Jehovinih svjedoka u Maputu uputila su se na sjever zemlje. Otprilike u devet sati ujutro prošli su pored grada Xinavanea, gdje je vodostaj rijeke Incoluane bio vrlo visok. Odlučili su krenuti dalje prema Xai-Xaiu, glavnom gradu provincije Gaze. Međutim, primijetili su da u području blizu grada Chókwèa, gdje za vrijeme jakih pljuskova često dolazi do velikih poplava, nema znakova opasnosti. Zato su odlučili vratiti se u Maputo.

Međutim, kad su se na povratku približili Xinavaneu, zaustavili su se pred policijskom rampom. “Voda koja je došla iz Južnoafričke Republike poplavila je državnu cestu, pa je ona zatvorena za promet”, upozorili su ih policajci. “Ne mogu proći ni autobusi ni kamioni.” Onaj dio ceste koji su prešli tog jutra sada je bio potpuno poplavljen! Budući da su rijeke koje se nalaze dalje na sjeveru također bujale, područje je bilo odsječeno od ostatka zemlje.

Dva su brata odlučila provesti noć u obližnjem gradu Macii. U toku noći stanje se pogoršalo. Čitav grad Xinavane bio je poplavljen, a stanovnici su izgubili sve što su imali. Organizirano je da se Svjedocima s tog područja pomogne doći do Dvorane Kraljevstva u Macii, gdje je osnovan privremeni izbjeglički logor. Svjedoci su odmah otišli u trgovine i kupili osnovne živežne namirnice, kao što su riža, grah, brašno i ulje.

Sada je pažnja bila usmjerena na sukršćane u Chókwèu i obližnjim gradovima. Nadglednici skupština u Chókwèu sastali su se i organizirali masovnu evakuaciju. Braći je poslana poruka: “Odmah napustite grad i krenite u Maciu!” Međutim, uskoro se doznalo da mnoga braća iz Xinavanea nisu došla u Maciu. Stoga su tamo poslani Svjedoci kako bi vidjeli što se s njima dogodilo. Braća su saznala da se jedan kršćanski starješina utopio u svojoj kući. Organizirala su njegov pogreb te su pronašla ostale Svjedoke — neki su bili na krovovima kuća — i pomogla im da dođu u Maciu.

Nakon toga predstavnici podružnice otišli su u obalni gradić Bilene, u kojem su unajmili avion kako bi odletjeli za Maputo. Dokle god je putnicima sezao pogled, tlo je bilo pod vodom. Izviješteno je da je samo u provinciji Gazi poplavom pogođeno 600 000 ljudi.

U idućih nekoliko dana kiša je počela još jače padati, tako da su nastradale i provincije u središnjem dijelu Mozambika. Zatim se pojavio izuzetno jak tropski ciklon nazvan Eline. On je 20. veljače uzrokovao katastrofalne pljuskove u provincijama Inhambane, Sofala i Manica. Nakon toga uslijedile su daljnje poplave, koje su odnosile ljudske živote i uzrokovale pustošenje.

Zatim je potkraj veljače grad Chókwè i čitavo okolno područje zadesila poplava kakva nikad prije nije viđena. U subotu 26. veljače bilo je već blizu ponoći kad je voda nadošla poput stihije, noseći sve što joj se našlo na putu. “Probudila nas je susjeda koja nas je dozivala kroz prozor”, priča Luis Chitlango, 32-godišnji Svjedok.

Chitlango je objasnio: “Kad smo iskočili iz kreveta, čuli smo zaglušujući šum vode. U bijegu smo naišli na mnoge zmije. U šest sati ujutro stigli smo na jednu uzvisinu, no kad je tokom jutra voda nadošla sa svih strana, morali smo se popeti na drveće. Bilo nas je 20.

Muškarci su se prvi popeli na drveće. Zatim su im žene dodale djecu, koju su privezali za grane. Nakon toga popele su se žene s malom djecom.  Povremeno smo silazili s drveća i kopali po tlu koje je bilo pod vodom, jer smo znali da se na tom području uzgaja kikiriki.

Nakon tri dana odlučili smo da svi pješice krenemo u Chókwè. Voda nam je sezala do prsa, a borili smo se i s jakim strujama. Putem smo vidjeli mnoge ljude koji su se nalazili na drveću i krovovima kuća. Idući dan voda se donekle povukla, tako da su kamioni mogli doći do grada i odvesti ljude u Maciu.”

Četvrtog ožujka podružnica Jehovinih svjedoka unajmila je avion i poslala svoje predstavnike u nastradalo područje. Veliki dio stanovništva pobjegao je u Maciu, grad koji je pretvoren u ogroman izbjeglički logor. Mnogi koji su došli s poplavljenih područja bolovali su od gripe i malarije, bili su pothranjeni, a snašle su ih i druge nevolje.

Situacija u gradu podsjećala je na ratno stanje. Nebo iznad grada bilo je puno helikoptera, poslanih iz raznih zemalja, koji su slijetali na improvizirane piste kako bi iskrcali humanitarnu pomoć. Tim Svjedoka zadužen za pružanje pomoći nije po dolasku u Maciu samo organizirao dijeljenje hrane nastradalima već je u logoru otvorio i ambulantu. Međutim, braća su prvo pribavila dozvolu tamošnjih vlasti, koje su pohvalile njihovu inicijativu.

U logoru Svjedoka, u kojem je bilo smješteno gotovo 700 Svjedoka i drugih osoba, svakog se jutra u 6.30 razmatrao jedan biblijski redak. Kad su kršćanske sestre završile s pripremom doručka, prozivalo se poglavare obitelji. Svaki bi prstima pokazao koliko porcija treba i potom bi dobio hranu.

Život u logoru bio je dobro organiziran u svakom pogledu. Jedni su bili zaduženi za kupovanje hrane, a drugi za vođenje brige o čistoći vode za piće, za čišćenje zahoda i druge poslove. Organiziranost Svjedoka zapazili su i neki državni službenici, koji su komentirali: ‘Ovdje je ljudima dobro. Nitko ne gladuje  i nitko se ne svađa.’ Jedan je predstavnik mjesne vlasti rekao: ‘Svatko bi trebao posjetiti logor Svjedoka i vidjeti kako stvari trebaju funkcionirati.’

Odbor za elementarne nepogode jedan je dan pozvao kršćanske starješine i obavijestio ih da je podružnica organizirala ponovnu izgradnju kuća i Dvorana Kraljevstva te pružanje ostalih osnovnih potrepština nastradalima u poplavi. Sljedećeg je jutra za vrijeme razmatranja biblijskog retka za taj dan pročitana obavijest o tim planovima. Uslijedio je dugačak pljesak.

Premda su vlasti poklonile braći dva velika šatora, mnogi su u logoru još uvijek spavali na otvorenom. Zato su braća koja su došla s poplavljenih područja osnovala tim za izgradnju velike Dvorane Kraljevstva na zemljištu koje pripada obližnjoj skupštini. Dvorana je sagrađena od trske i valovitog pocinčanog lima — tipično za Mozambik — a u njoj ima mjesta za 200 osoba. Završena je za samo dva dana!

U međuvremenu je 5. ožujka, nakon što su se vode malo povukle, osnovan tim za pružanje pomoći koji je trebao otputovati u grad Aldeia da Barragem, koji se nalazi na području koje je među prvima bilo poplavljeno. U tom je gradu bila skupština od oko 90 Svjedoka, no nije se znalo što je s njima.

Tim je na putu prošao pored Chihaquelanea, velikog izbjegličkog logora u kojem je bilo smješteno 100 000 ljudi. S obje strane ceste, koju je na nekim mjestima otplavila bujica, područje je bilo poplavljeno i nigdje na horizontu nije se vidjelo suho tlo. Jedan član tima rekao je: “Kad smo stigli u Chókwè, ugledali smo pustoš. Mnoge kuće na periferiji grada još uvijek su bile do krova pod vodom. Većina kuća bila je potpuno poplavljena. Spuštao se mrak, a morali smo prijeći još 25 kilometara do Aldeia da Barragema.”

U toku noći tim je napokon stigao na odredište. Jedan član tima prisjeća se: “Zaustavili smo se i razmišljali što da najprije učinimo.” Tada su se pojavili ljudi koji su povikali: “Evo braće!” i čuo se glasan, radostan smijeh. Kad su vidjeli svjetla dvaju vozila, Svjedoci su odmah pomislili da bi to mogla biti njihova braća, pa su obavijestili i ostale. To je ostavilo snažan dojam na ljude koji su promatrali što se događa i oni su rekli: ‘Ovi ljudi zaista ljube jedni druge. Donose jedni drugima hranu i čak se posjećuju!’

Braći iz Aldeia da Barragema pomoglo se da dođu u logor u Macii, gdje su dobila hranu, smještaj i medicinsku pomoć. U međuvremenu je situacija u Macii postajala kritična. Manjkalo je hrane, lijekova i goriva, budući da se sve to dopremalo zračnim putem. Trebalo je što prije ponovno uspostaviti kopnenu vezu s Maputom. To je učinjeno 8. ožujka.

Veliki grad Xai-Xai bio je potpuno poplavljen. Centar grada bio je pod vodom, a njena je dubina na nekim mjestima iznosila tri metra! Svjedoci su osnovali odbor za elementarne nepogode kako bi pomogli tamošnjoj braći. Osim toga, osnovani su odbori za pomaganje braći u provincijama Sofala i Manica, koja su također bila u teškoj situaciji.

Svjedoci iz drugih zemalja također su slali humanitarnu pomoć. Naprimjer, podružnica iz Južnoafričke Republike organizirala je da se pošalje nekoliko tona odjeće, pokrivača i drugih potrepština. Svjetska centrala Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York) stavila je na raspolaganje financijska sredstva za zbrinjavanje žrtava elementarne nepogode.

Kad se voda dovoljno povukla te je utvrđeno koliko je ljudi ostalo bez krova nad glavom, počela je akcija ponovne izgradnje kuća i Dvorana Kraljevstva. Osnovan je odbor za obnovu, a njemu je pomagalo mnoštvo volontera koji su se odmah dali na posao. Otada je ponovno izgrađeno preko 270 kuća i najmanje 5 Dvorana Kraljevstva.

Kad su dovršene prve kuće koje su sagradili Svjedoci volonteri, ljudi su to primijetili. Jedna je susjeda komentirala: ‘Vi obožavate živog Boga. Naši svećenici ne vode računa o svojim ovcama koje su u nevolji. A vi dobivate krasne kuće.’ U nastradalim područjima mnogi su povoljno reagirali na poruku o Kraljevstvu koju propovijedaju Jehovini svjedoci i započeto je prilično mnogo biblijskih studija (Matej 24:14; Otkrivenje 21:3, 4).

Premda su mnogi Svjedoci izgubili svu materijalnu imovinu, nitko od njih nije izgubio vjeru. Naprotiv, ovo iskustvo ojačalo je njihovo povjerenje u Jehovu Boga i zajednicu suvjernika diljem svijeta. Oni su zahvalni svom međunarodnom bratstvu koje je s puno ljubavi odmah stupilo u akciju kako bi pomoglo nastradalima u toj teškoj katastrofi. Braća su se osobno uvjerila u Jehovinu obzirnu brigu i zaštitu te će uvijek imati na umu biblijsku izreku: “Velik je Jehova” (Psalam 48:1).