Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Sovjetski napad na religiju

Sovjetski napad na religiju

SAVEZ Sovjetskih Socijalističkih Republika osnovan je 1922. i prvobitno se sastojao od četiri republike, među kojima je daleko najveća i najistaknutija bila Rusija. S vremenom se proširio, pa je u njegov sastav ušlo ukupno 15 republika, a teritorij na kom se prostirao obuhvaćao je gotovo šestinu kopnene površine Zemlje. No 1991. Sovjetski Savez iznenada se raspao. * Značajno je spomenuti da je to bila prva država koja je pokušala iz umova svojih podanika iskorijeniti vjeru u Boga.

Vladimir Lenjin, prvi predsjednik Sovjetskog Saveza, bio je učenik Karla Marxa, koji je kršćanstvo okarakterizirao kao sredstvo prisile. Marx je religiju nazvao “opijumom za narod”, a Lenjin je kasnije izjavio: “Svaka vjerska ideja, svaka zamisao o postojanju bilo kakvog boga (...) toliko je odurna da se ne da riječima iskazati.”

Nakon što je 1925. umro Tihon, patrijarh Ruske pravoslavne crkve, Crkvi nije bilo dozvoljeno da izabere sljedećeg patrijarha. U napadu na religiju koji je uslijedio većina crkvenih objekata bila je razrušena ili ih se počelo koristiti u svjetovne svrhe. Svećenici su slani u radne logore, gdje se mnogima od njih izgubio trag. “Krajem ‘20-ih i početkom ‘30-ih godina, pod vladavinom Josifa Staljina”, objašnjava Encyclopædia Britannica, “Crkvu se žestoko progonilo, a žrtve tih krvavih čistki broje se na tisuće. Godine 1939. ostala su još samo tri odnosno četiri episkopa, a bogoslužje se smjelo vršiti u samo 100 crkava.”

Međutim, praktički preko noći zbila se jedna značajna promjena.

Drugi svjetski rat i religija

Godine 1939. nacistička Njemačka, u to vrijeme saveznica Sovjetskog Saveza, napala je Poljsku, čime je započeo drugi svjetski rat. U narednu godinu dana Sovjetski Savez pripojio je zadnje četiri od ukupno 15 svojih republika — Latviju, Litvu, Estoniju i Moldaviju. No u lipnju 1941. Njemačka je pokrenula opći napad na Sovjetski Savez, koji je potpuno iznenadio Staljina. Krajem te godine njemačke trupe već su doprle do samog predgrađa Moskve i pad Sovjetskog Saveza činio se neminovnim.

Sav očajan, Staljin je želio mobilizirati narod za rat, koji su Rusi nazvali Veliki domovinski rat. Kako su milijuni ljudi još uvijek bili vjernici, Staljin je shvatio da će, želi li u ovim ratnim pothvatima osigurati podršku naroda, trebati učiniti neke ustupke Crkvi. Kakav je bio rezultat tog iznenađujućeg zaokreta u Staljinovoj politici prema religiji?

Uz suradnju Crkve, ruski je narod mobiliziran za rat i 1945. Sovjeti su izvojevali veliku pobjedu nad Nijemcima. Nakon što je Sovjetski Savez obustavio napad na religiju, broj pravoslavnih crkava porastao je na 25 000, a broj svećenika dostigao 33 000.

Napad se ponavlja

Pa ipak, cilj sovjetskih vođa da iz umova pripadnika svog naroda iskorijene ideju o postojanju Boga u stvarnosti se nije nimalo promijenio. The Encyclopædia Britannica objašnjava: “Novi val akcija usmjerenih protiv religije uslijedio je u periodu između 1959. i 1964. na inicijativu tadašnjeg predsjednika vlade Nikite Hruščova, kada se broj crkava u kojima se vršilo bogoslužje smanjio na ispod 10 000. Nakon smrti patrijarha Alekseja na njegovo je mjesto 1971. izabran patrijarh Pimen, no premda su milijuni i dalje bili lojalni Crkvi, njena je budućnost ostala neizvjesna.” *

Kasnije će biti riječi o tome kako je Ruska pravoslavna crkva uspjela preživjeti ponovljeni napad sovjetske države. No kako su prošle druge religije u Sovjetskom Savezu? Koja je od njih postala glavna meta napada i zašto? O tome će biti govora u sljedećem članku.

^ odl. 2 U petnaest nezavisnih zemalja koje su nekada bile sovjetske republika spadaju: Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Estonija, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Latvija, Litva, Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.

^ odl. 11 Aleksej I bio je patrijarh Ruske pravoslavne crkve od 1945. do 1970, a Aleksej II je od 1990. naovamo.

[Slika na stranici 3]

Lenjin je rekao da je ‘svaka zamisao o postojanju Boga toliko odurna da se ne da riječima iskazati’

[Zahvala]

Musée d’Histoire Contemporaine—BDIC