PRIJE nego je krenula u obilazak ove spilje naša mala grupa uživala je u kampiranju i planinarenju po Nacionalnom parku Guadalupe Mountains na jugozapadu Texasa. Dok smo se penjali na Guadalupe Peak, najvišu točku Texasa visoku 2 666 metara, po stijenama duž staze zamijetili smo mnogo fosilnih ukrasa. Ti fosili, kažu geolozi, pomažu razjasniti kako je nastala pećina Carlsbad. Kako to?

Izgleda da je nekada davno ovo područje bilo pravi raj za alge, spužve i mekušce. Čitavo područje bilo je toplo kopneno more. Koralji, osnovni građevni materijal današnjih grebena, u to su vrijeme bili relativno rijetki. Među egzotičnijim oblicima morskog života koji su tada postojali bile su i danas izumrle vrste beskičmenjaka, trilobiti i amoniti. Mnogi amoniti živjeli su u velikim ljušturama spiralnog oblika s puno komorica, koje su nalikovale ljušturi kakvu ima indijska lađica. Na našu veliku radost, jednu takvu ljušturu vidjeli smo u jednoj stijeni pored staze!

Po svemu sudeći, vapnenačko grebenje nastalo je nakupljanjem fosilnih ostataka morskih organizama te drugih čestica koje su se taložile i stapale u jednu masu. Kako je morsko dno tonulo, tako se taloženje nastavljalo sve dok debljina tog sloja nije iznosila preko 500 metara. S vremenom se more povuklo, a već formirano grebenje ostalo je zatrpano ispod debelih  sedimentnih naslaga. Mnogo vremena kasnije kopno se uzdignulo, sedimentne naslage su pod utjecajem erozije nestale, a grebeni izronili formirajući planine. No, kako je ovaj proces uzdizanja doprinio nastanku spilje Carlsbad?

Kad kapi kiše na svom putu prolaze kroz zrak i tlo, postaju blago kisele jer apsorbiraju ugljičnu kiselinu. Izgleda da je ova blaga kiselina odgovorna za nastanak većine vapnenačkih spilja u svijetu. Međutim, prema riječima geologinje Carol Hill, spilje na području Guadalupe Mountainsa izdubila je jedna puno jača kiselina.

Gđa Hill pretpostavlja da je u naftnim bazenima koji su se nalazili u kamenim naslagama ispod vapnenačkih grebena došlo do stvaranja plina bogatog sumporom. Kad su se kamene mase počele uzdizati, taj je plin prodro u grebenje, gdje je u doticaju sa zrakom i svježom, kisikom bogatom podzemnom vodom izazvao kemijsku reakciju u kojoj je nastala sumporna kiselina. Ova kiselina dovoljno je jaka da razgradi ogromne količine vapnenačkih stijena.

Kako su se planine uzdizale, a gornja granica sloja s podzemnom vodom spuštala, tako su šupljine u tlu koje su nastajale djelovanjem kiseline bivale sve dublje. Prostrane šupljine i široke  pukotine u spilji Carlsbad toliko su se ispreplele da su stvorile ogromni labirint. Geolozi su izradili kartu spilje na kojoj je ucrtano 37 kilometara podzemnih prolaza. No to nisu jedine podzemne odaje u ovim planinama. Ima ih još na stotine. Najveća poznata podzemna šupljina takve vrste je spilja Lechuguilla, s preko 160 kilometara evidentiranih prolaza!

U spilju Carlsbad prvi smo put ušli liftom kojim smo se spustili do dubine od 225 metara, nedaleko od podzemne odaje po imenu Big Room (Velika soba). Ova ogromna šupljina ima površinu od šest hektara. Strop ove odaje na nekim je mjestima visok preko 30 metara. No našu je pažnju privukla raznolikost prirodnih spiljskih ukrasa koji su se pojavljivali na svakom koraku obasjani skrivenim svjetlima.

Ovi ukrasi stvaraju se na svakom mjestu gdje voda koja prodire u spilju isparava, ostavljajući iza sebe naslage vapnenca. Tamo gdje voda stalno kaplje s istog mjesta na stropu nastaju tanke cjevčice koje rastu prema dolje i dostignu duljinu od čak nekoliko metara. Ti “makaroni”, kako se inače zovu, mogu se s vremenom začepiti, pa se pretvore u stalaktite nalik ledenim svijećama. Neke prostore unutar spilja koji nalikuju kazališnoj dvorani ukrašavaju i “draperije” koje vise s njihovih kosih stropova.

Na mjestima gdje voda kaplje na pod mogu nastati sige koje rastu prema gore. Ovi stalagmiti mogu se s vremenom spojiti sa stropom ili možda sa stalaktitom i tako formirati stup. Neki stalagmiti u šupljini Hall of Giants (Dvorana divova) visoki su preko 18 metara! Ako voda kaplje u male udubine na podu, zna se dogoditi da glatki vapnenac potpuno prekrije te sitne udubine u stijeni, pa nastaje blistavo spiljsko biserje. U nekim slučajevima nastaju još neobičniji ukrasi. Među njima su skupine tankih kristala šiljastih poput iglica i spiralne cjevčice nalik crvima zvane heliktiti, koje neprestano mijenjaju smjer rasta.

Dok netremice promatramo mnoštvo golemih stalaktita, pitamo se postoji li mogućnost da neki od njih padnu? Naš nas vodič uvjerava da spiljski ukrasi ne padaju baš tako često. Nadamo se da će tako biti i za vrijeme naše posjete!

Nakon što smo ručali vani, ponovo se spuštamo u spilju, ali ovaj put kroz njen prirodni ulaz — jednu široku šupljinu. Crteži na stijeni, rad američkih starosjedilaca, ukrašavaju otvor spilje.

Čim smo ušli osjetili smo neugodan miris šišmiševa izmeta. Saznali smo da su pred nešto manje od stotinu godina ljudi počeli vaditi ovaj izmet i koristiti ga kao gnojivo. Tehnika spuštanja u spilju pomoću velikog kabla i čvrstog užeta, koja je korištena kad se počelo vaditi izmet, kasnije je služila i kao prvo dizalo pomoću kojeg se turiste spuštalo u spilje i podizalo na površinu. Izmet se nalazi u jednom sporednom prolazu poznatom po imenu Bat Cave (Pećina šišmiša) — ljetnoj rezidenciji milijuna šišmiša. Na tisuće šišmiša u sumrak se vine u zrak, navirući kroz ulaz pećine.

Čuvari parka objasnili su nam da je unutrašnjost spilje izuzetno osjetljiva. Posjetioci je mogu lako oštetiti ili onečistiti. Naprimjer, samo dodirivanje spiljskih ukrasa, od čega na njima ostaje masni trag, može spriječiti njihov daljnji rast i prouzročiti da promijene boju. Zbog toga smo se držali označene staze, pazeći da ne dodirujemo ništa od tih spiljskih tvorevina.

Dok smo napuštali ovo skriveno, živopisno čudo, razmišljali smo o tome kako bismo ponovo došli i razgledali ostatak spilje. Ujedno bismo rado vidjeli kako to izgleda kad polete šišmiši, koji u ljepoti ove spilje uživaju puno duže od ljudskih posjetilaca. Pa ipak, samo ljudi napuštaju spilju s osjećajem dubokog strahopoštovanja. (Prilog suradnika.)