U PODNOŽJU glečera Jandri, na vrhu skijališta Deux-Alpe u jugoistočnoj Francuskoj, prije nekoliko godina otvoren je mali “muzej”. Jedna od tamošnjih ledenih skulptura posvećena je nekadašnjem planinskom zanimanju — to je skulptura kolportera.

Kolporteri su stoljećima išli od trgovine do trgovine te od kuće do kuće, nudeći robu koju su nosili (francuski: porter) oko vrata (francuski: col). Većina ljudi danas nikad nije čula za njih. Oni koji jesu možda misle da su kolporteri bili nižerazredni prodavači tričarija. No oni su ustvari iza sebe ostavili baštinu koja sve do danas utječe na život milijuna ljudi.

Daleko od toga da su kolporteri bili neki jadnici — mnogi od njih bili su izuzetno organizirani trgovci koji su širom rasprostranjenih evropskih mreža prodavali najnovije proizvode. No nisu se svi time bavili zbog materijalne dobiti. Neki su to radili kako bi proširili svoja vjerovanja i uvjerenja. Neki su zbog toga čak izgubili život.

Izgleda da je ta djelatnost započela negdje pretkraj srednjeg vijeka. Prvi kolporteri bili su stanovnici planina alpskog “polumjeseca”, Pireneja i škotskog visočja. Mnogi od njih bili su zemljoradnici koji bi nakon što bi žetva završila započeli život putujućih trgovaca.

Francuz po imenu Jehan Gravier bio je jedan od tih putujućih trgovaca. On i njegova obitelj živjeli su u 16. stoljeću na planinskom području La Grave. Budući da je zemlja vjerojatno donosila slab urod, on je uočio potražnju ljudi u nizinskim gradovima za proizvodima poput drva, kože, vune i soli, čega ima na planinskim područjima. Kolporteri  poput Graviera donosili bi te proizvode u grad te ih mijenjali za galanteriju, češljeve, naočale, knjige, lijekove, duhan i rezbarije. Zatim bi to prodavali stanovnicima grada ili seljanima koji su živjeli daleko od trgovine. Rute nekih kolportera bile su tolike da su svakodnevno morali proputovati 20 kilometara! Dok su bili odsutni, rođaci bi se brinuli o njihovim poljima i obiteljima.

No Gravier nije prodavao samo sitničarije. Neki zapisi pokazuju da je bio zadužen kod tiskara Benoîta Rigauda. To ukazuje na to da se Gravier, poput mnogih drugih kolportera, bavio prodajom knjiga. U njegovo vrijeme u Evropi je vladalo doba preporoda te je proizvodnja knjiga cvjetala. Između 16. i 17. stoljeća u Evropi je štampano 140 do 200 milijuna knjiga. Četvrtina od toga štampana je u Francuskoj. Lyon, ekonomski centar Francuske, smješten u podnožju Alpa, bio je vodeći centar evropskog izdavaštva, a ujedno i grad u kojem se štampalo najviše knjiga na francuskom jeziku. Tako je Gravier imao obilje knjiga za prodaju. No dok su ljudi poput njega knjige prodavali samo zbog zarade, pojavili su se kolporteri koji su imali druge motive, oni koji su knjige raspačavali isključivo iz vjerskih razloga.

Nakon pojave tiskarskog stroja ljudi su počeli “gutati” vjerske knjige, brošure i traktate. Biblija se prvo tiskala na latinskom, a zatim i na narodnim jezicima. Milijuni njenih primjeraka tiskani su u Njemačkoj, a kolporteri su imali svoj udio u njihovom brzom prosljeđivanju ljudima koji su živjeli izvan gradova. No to se nije svima sviđalo.

Francuski je parlament 1525. zabranio prevođenje Biblije na francuski, a sljedeće je godine zabranio posjedovanje Biblije na materinjem jeziku. Usprkos tome, nju se tiskalo u tisuće primjeraka i mnoge se, zahvaljujući odlučnosti kolportera, prokrijumčarilo diljem Francuske. Jedan od tih kolportera bio je mladić po imenu Pierre Chapot. Uhapšen je 1546. i pogubljen.

Na koncu je katolička Francuska 1551. poduzela odlučan korak te je kolporterima zabranila prodaju knjiga, jer su “potajno” donosili knjige “iz Ženeve”, odnosno od protestanata. No to nije spriječilo priliv knjiga. Biblije su u Francusku dolazile na sve moguće načine. Budući da su često bile malog formata, sakrivali su ih u vinske bačve s duplim dnom, u sanduke s kestenjem ili u potpalublje brodova. Hrabar čovjek po imenu Denis Le Vair uhapšen je dok je  prevozio bačvu punu Biblija. I on je bio pogubljen. Jedan katolik tog vremena koji je bio protivnik kolportera rekao je da je zbog njih “Francuska za kratko vrijeme bila puna Novog zavjeta na francuskom jeziku”.

Tokom 16. stoljeća ti ‘krijumčari vjere’, kako ih naziva jedan pisac, živjeli su u neprestanoj opasnosti. Mnogi kolporteri bili su uhapšeni, poslani u zatvor ili na galije, prognani ili ubijeni kao mučenici. Neki su bili spaljeni zajedno sa svojim knjigama. I dok se u povijesti spominje samo nekoliko njihovih imena, zahvaljujući mnoštvu takvih hrabrih ljudi većina protestantskih obitelji mogla je nabaviti Bibliju.

Katolička je crkva u 17. stoljeću i dalje običnim ljudima branila čitanje Biblije. Umjesto nje dobili su časoslove i knjige o životu svetaca — vrlo slab nadomjestak! * Za razliku od toga, jansenisti, katolici “heretičkih” pogleda, zagovarali su čitanje Svetog pisma. Tako su kolporteri sudjelovali u raspačavanju njihovog tek dovršenog prijevoda Grčkih pisama (“Novog zavjeta”) Le Maistrea de Sacya.

U to vrijeme u naprtnjačama kolportera pojavile su se nove knjige koje nisu bile skupe. Ljudi u Francuskoj pomoću tih su knjiga učili čitati, obrazovali su se i razonodili, sve dok u 19. stoljeću one nisu nestale. U Francuskoj su ih zvali bibliothèque bleue, ili plava biblioteka, zbog njihovih plavih korica. U Engleskoj su ih zvali knjižicama, a u Španjolskoj pliégos de cordel. U njima su bile priče o vitezovima srednjeg vijeka, narodne priče, priče o životu svetaca i tako dalje. Kao što možemo i pretpostaviti, kolportere se željno očekivalo, bilo da su  poput onih iz Pireneja dolazili ljeti bilo poput onih iz Dofinejskih Alpa zimi.

Zanimljivo je da su kolporteri štivom opskrbljivali i one koji su bili obrazovani i one koji nisu. U jednoj studiji iz 18. stoljeća o seljanima s područja Guyenne u jugozapadnoj Francuskoj iznosi se sljedeće zapažanje: “Tokom dugih zimskih večeri, dok je obitelj [seljana] na okupu, oni pola sata čitaju o životu svetaca ili poglavlja Biblije. (...) Kad nemaju ništa drugo, čitaju (...) plavu biblioteku i druge koještarije što ih kolporteri svake godine raznose po selima.” Kako god, Biblija je bila veoma omiljeno štivo i moglo je se naći i u najskromnijim kućanstvima.

Mreže kolportera razvile su se u francuskim i talijanskim Alpama, Pirenejima i u Normandiji (sjeverozapadna Francuska). Samo kolporteri iz Dofinejskih Alpa upravljali su prodajom četvrtine knjiga južne Evrope. “Prodaja knjiga u Španjolskoj i Portugalu kao i u mnogim gradovima Italije u rukama je Francuza, svih iz istog sela (...) u Dofinejskim Alpama”, izjavio je jedan ondašnji prodavač knjiga iz Ženeve.

Osim što su kolporteri bili “živahni, radišni i veoma pristojni ljudi”, njihov uspjeh treba pripisati i njihovoj odanosti članovima obitelji, sela i religije. Mnogi od njih bili su protestanti koji su ostali u vezi s onima koji su se zbog progonstva našli u izgnanstvu. Tako su rođaci, zemljaci i suvjernici stvorili efikasne mreže širom čitave Evrope. Naprimjer, obitelj Gravier prodavala je knjige diljem Francuske, Španjolske i Italije. Neke mreže čak su uključivale Perziju i obje Amerike.

U 19. stoljeću industrijska revolucija zadala je smrtni udarac obiteljima koje su se već generacijama bavile tim poslom. No pojava biblijskih društava oživila je distribuciju Biblija i to kao nikad dotad. Ipak, Katolička crkva još se uvijek protivila distribuciji Biblija. Sve do kraja 1800-ih kolportere koji su raspačavali Biblije napadalo se i progonilo. Pa ipak, oni su od 1804. do 1909. samo u Francuskoj distribuirali šest milijuna Biblija u cijelosti ili nekih njenih dijelova.

Poučavanje javnosti o Bibliji nije bilo ni približno završeno. Godine 1881. u časopisu Sionska kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti (objavljenom u Sjedinjenim Državama) kršćanima je upućen poziv da se prihvate evangeliziranja. Koji je bio njihov cilj? “Širenje istine poticanjem ljudi na čitanje.” Do 1885. na taj se poziv odazvalo oko 300 evangelizatora te se dalo na posao. Neki su otputovali daleko, na mjesta kao što su Barbados, Burma (sada Mianma), Finska, Gvatemala, Honduras i Salvador. Do prvog svjetskog rata ti su evangelizatori spoznaju o Bibliji prenijeli u Englesku, Francusku, Kinu, na Kostariku, u Norvešku, na Novi Zeland, u Njemačku, Poljsku, Švedsku i Švicarsku.

Zanimljivo je da su se u tim ranim godinama punovremeni evangelizatori Istraživača Biblije (sada Jehovini svjedoci) nazivali kolporterima. Kasnije se taj naziv više nije koristio jer nije točno opisivao glavni cilj njihovog djela — poučavanje o Bibliji (Matej 28:19, 20). Osim toga, on nije jasno pokazivao da njihovo djelo nije profitne prirode. Stoga se danas punovremene propovjednike Jehovinih svjedoka naziva pionirima.

Prošle je godine više od 800 000 pionira besplatno raspačavalo Biblije i biblijsku literaturu. Oni to ne čine zbog novčane dobiti, već “potaknuti iskrenošću, da, kao poslani od Boga, pred Božjim očima, u zajedništvu s Kristom” (2. Korinćanima 2:17). Tako su pioniri danas više nego samo pokretne knjižnice. Pa ipak, oni mnogo duguju tim prvim kolporterima zbog primjera koji su mnogi od njih pružili svojom revnošću i uvjerenjem.