Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Mianma — “zlatna zemlja”

Mianma — “zlatna zemlja”

“ZLATNA ZEMLJA” udobno se smjestila između planinskih lanaca koji tvore prirodnu granicu s njenim azijskim susjedima. S jugozapadne strane vode Bengalskog zaljeva i Andamansko more oplakuju njenu preko 2 000 kilometara dugačku obalu. Zapadno od nje nalaze se Bangladeš i Indija, sjeverno Kina, a istočno Laos i Tajland. Neznatno je veća od Madagaskara, a manja od sjevernoameričke države Texasa. O kojoj je zemlji riječ? O Mianmi — bivšoj Burmi.

Mianma, koju su njeni prvi stanovnici zvali Zlatna zemlja, obiluje mnogim prirodnim bogatstvima: naftom i zemnim plinom, bakrom, kositrom, srebrom, volframom i drugim mineralima, a tu su još i neke vrste dragog kamenja: safiri, smaragdi, rubini i žad. Među blaga ove zemlje ubrajaju se i tropske kišne šume bogate rijetkim vrstama drva, kao što su tikovina, palisandrovina i sandalovina. Te šume ujedno služe kao dom mnogim divljim životinjama — majmunima, tigrovima, medvjedima, indijskim bizonima i slonovima — da navedemo samo neke. No pravo blago Zlatne zemlje zapravo su sami njeni stanovnici.

Stanovništvo Mianme

Stanovnici Mianme pristojni su i gostoljubivi ljudi poznati po svojoj blagoj i mirnoj ćudi. Prema posjetiocima se ophode s poštovanjem i dostojanstveno. Djeca se obično obraćaju odraslima tako što muškarce oslovljavaju sa “stric”, a žene s “teta”.

Oni koji posjete Mianmu često ne mogu, a da ne prokomentiraju glatku kožu lica starijih ljudi. Žene kažu da takvu mladenačku kožu tamošnji stanovnici mogu jednim dijelom zahvaliti omiljenom kozmetičkom sredstvu blijedozlatne boje za njegu lica — thanaki — koje se dobiva od stabla thanake, odnosno feronije. Trljanjem komada drva ovog stabla o tvrdi, glatki kamen žene dobivaju prah koji se uz dodatak malo vode pretvara u glatku smjesu koju potom nanose na lice, iscrtavajući njome različite oblike. Pored toga što thanaka zateže kožu i osvježava je, ona je i štiti od nemilosrdnog tropskog sunca.

Standardna odjeća muškaraca i žena u Mianmi je lungi, odjevni predmet jednostavne izrade koji se dobije spajanjem krajeva komada tkanine dugačkog otprilike dva metra. Nakon što uđe u lungi, žena ga omota oko sebe, a njegov slobodni kraj zadjene za pas, čime dobije nešto nalik suknji. Za razliku od žena, muškarci lungi nose tako da oba njegova kraja zavežu labavo malo iznad pasa. Jednostavni i lepršavi lungi idealna je odjeća za tropske krajeve.

Odlazak na tržnicu otkriva nam da su Mianmanci veoma nadareni — pravi su majstori u izradi svile, nakita i rezbarenju drva. Tikovina, sandalovina i druge vrste drva u njihovim se rukama pretvaraju u privlačne figurice ljudi, tigrova, konja, indijskih bizona i slonova. Čak i posve uobičajeni predmeti kao što su ploče stola, pomične pregrade i stolice ukrašeni su vrhunskim rezbarijama. No ukoliko želite kupiti nešto od toga, pripremite se na cjenkanje!

Stanovnici Mianme poznati su i kao vrhunski izrađivači prekrasnih lakiranih predmeta — zdjela, pladnjeva i kutijica s poklopcima. Lakirani predmeti koji se izrađuju u ovoj zemlji jedinstveni su po svom neobičnom izgledu i ugraviranim motivima. Osnovu ovih predmeta čini struktura koju se dobiva pletenjem tankih bambusovih vlakana. (Kvalitetniji proizvodi izrađuju se od bambusovih vlakana i konjske dlake.) Na ovu podlogu majstor nanosi do sedam slojeva laka, koji se izrađuje tako da se ulje thiseia, odnosno drveta ruja, pomiješa s finim prahom koji se dobiva usitnjavanjem i paljenjem životinjskih kostiju.

Kada se lak osuši, majstor na površinu predmeta čeličnom iglom ugravira željeni motiv. Nakon toga slijedi završno bojenje i poliranje, a rezultat nije samo lijepo umjetničko djelo već i predmet koji se može upotrijebiti u domaćinstvu.

Snažan utjecaj religije

Otprilike 85 posto stanovništva Mianme čine budisti, dok se ostali izjašnjavaju uglavnom kao muslimani ili kršćani. Kao što je to slučaj u mnogim dijelovima jugoistočne Azije, religija igra važnu ulogu i u životu većine stanovnika Mianme. Međutim, neki vjerski običaji u toj zemlji nepoznati su velikom broju stranih posjetilaca.

Naprimjer, budistički monasi zavjetuju se da neće dodirnuti nijednu osobu ženskog spola. Stoga žene iz poštovanja prema monasima paze da im ne priđu previše blizu. Utjecaj vjerskih običaja na život ljudi može se uočiti i u autobusima. Neki zapadnjak mogao bi se začuditi kada u autobusu pročita natpis: “Molimo vas, ne pitajte vozača kada se stiže na odredište.” Je li to zbog toga što je vozačima već dosta nestrpljivih putnika? Nije. Budisti u toj zemlji vjeruju da će takvo pitanje uznemiriti nate (duhove), zbog čega bi autobus mogao kasniti!

Povijest Mianme

O najranijoj povijesti Mianme zna se veoma malo, no izgleda da su ovo područje naselili pripadnici nekoliko plemenskih skupina iz susjednih zemalja. Po svemu sudeći, pripadnici naroda Mon nazvali su tu zemlju Suvannabhumi — što u prijevodu znači “zlatna zemlja”. Narodi tibetsko-burmanske skupine stigli su s istočnih Himalaja, dok su se pripadnici skupine Tai doselili s područja današnje jugozapadne Kine. Zbog krševitog terena Mianme ova plemena žive odvojeno, pa su u njoj prisutne brojne plemenske i jezične skupine.

Početkom 19. stoljeća u ovu su zemlju počeli stizati Britanci s područja tek kolonizirane Indije. Prvo su se nastanili u južnom dijelu Mianme, a kasnije su zauzeli i čitavu zemlju. Godine 1886. Burma, kako se u to vrijeme zvala Mianma, pripojena je Britanskoj Indiji.

Za vrijeme drugog svjetskog rata ova je zemlja postala poprište žestokih borbi u kojima su 1942. godine Japanci za svega nekoliko mjeseci potisnuli Britance s tog područja. Nakon toga uslijedila je izgradnja zloglasne “željezničke pruge smrti”. Ova 400 kilometara dugačka pruga koja je povezivala gradove Thanbyuzayat u Burmi i Nong Pladuk u Tajlandu prolazila je kroz negostoljubive predjele džungle i preko nepristupačnih planinskih područja. Kako je u to vrijeme vladala nestašica metala, najveći dio pruge izgrađen je od tračnica koje su rastavljene i dopremljene iz središnje Malaje (današnje Malezije). Izgradnja jednog malog dijela tog građevinskog projekta — mosta preko rijeke Kwai — kasnije je poslužila kao podloga za snimanje jednog poznatog filma.

U izgradnji ove pruge sudjelovalo je oko 400 slonova i preko 300 000 muškaraca — ratnih zarobljenika te civila iz Indije i Burme. Deseci tisuća njih umrli su na tom poslu. No kako je ova pruga bila stalno izložena napadima savezničkih bombardera, rijetko je se moglo koristiti, pa je na kraju napuštena. Kasnije je veći dio tračnica te pruge iskorišten za izgradnju drugih pruga.

Britanci su na kraju ipak uspjeli uzvratiti udarac Japancima i 1945. ponovo preuzeti vlast nad zemljom. No njihova je vladavina bila kratkog vijeka budući da je Burma već 4. siječnja 1948. stekla nezavisnost od Britanije. Dana 22. lipnja 1989. Ujedinjeni narodi priznali su novo ime zemlje — Mianma.

Zemlja glavnih gradova od zlata

Mianma je tijekom stoljeća promijenila mnogo glavnih gradova. Naprimjer, u samom središtu Mianme nalazi se Mandalay, grad koji se popularno naziva Zlatni grad. Ovaj grad od 500 000 stanovnika koji krase stotine pagoda iz svih vremenskih perioda bio je posljednji glavni grad zemlje prije britanske okupacije. Kralj Mindon učinio ga je 1857. kraljevskim gradom, kada je u njemu izgradio veliku palaču za sebe i svoje kraljice. Stari grad koji zauzima površinu od četiri četvorna kilometra nalazi se unutar osam metara visokih zidina, čija širina pri samom dnu iznosi tri metra. Zidine okružuje 70 metara široki opkop.

Godine 1885. Britanci su Mindonovog nasljednika, kralja Thibawa, prognali u Indiju, no palaču su ostavili nedirnutu. Međutim, drugi svjetski rat nije ju poštedio jer je spaljena do temelja. Stanovnici Mianme nisu se dali obeshrabriti, već su na tom istom mjestu izgradili vjernu kopiju palače i svih njenih veličanstvenih crvenozlatnih građevina od drva. Palača je otvorena za razgledanje.

Dvjesto kilometara nizvodno od Mandalaya nalazi se Pagan, još jedan bivši glavni grad ove zemlje. Ovaj grad koji je osnovan negdje u prvom tisućljeću naše ere svoj je procvat doživio u 11. stoljeću, no već 200 godina nakon toga potpuno je napušten. Stotine hramova i pagoda čije ostatke srećemo na svakom koraku na putu između nekoliko manjih sela i u njihovoj neposrednoj blizini svjedoče o nekadašnjoj slavi tog grada.

Današnji glavni grad, Yangon (do 1989. službeno poznat kao Rangoon), živopisan je grad od preko tri milijuna stanovnika, čije ulice vrve automobilima, autobusima i taksijima otvorenim sa strane koji neprestano trube. Premda mnoge stare građevine na širokim ulicama omeđenim drvoredima podsjećaju na dane kada je Mianma bila pod kolonijalnom vlašću Britanije, visoka zdanja suvremenih hotela i poslovnih zgrada dio su današnje slike Yangona.

Među visokim građevinama ovog grada ističe se i 98 metara visoki, pozlaćeni toranj 2 500 godina stare pagode Shwe Dagon, koji svjedoči o bogatstvu i graditeljskoj genijalnosti ljudi starog doba. Toranj je navodno optočen s nekih 7 000 dijamanata i drugog dragog kamenja. Vrh mu je okrunjen 76-karatnim dijamantom. Poput mnogih drevnih građevina u Mianmi, i Shwe Dagon je mnogo puta razoren i poharan u potresima i ratovima, pa je veći dio morao biti ponovo sazidan.

Međutim, po mišljenju nekih, središnje mjesto među građevinama Yangona ipak pripada zlatnoj Sule pagodi. Ova 46 metara visoka i 2 000 godina stara pagoda tvori veliki, zlatni otok gdje se spajaju četiri glavne ulice grada i okružena je mnoštvom trgovina.

Duhovno zlato

Godine 1914. dva pripadnika Međunarodnih istraživača Biblije (kako su Jehovini svjedoci bili poznati u to vrijeme) stigla su u Rangoon iz Indije kako bi potražila osobe koje cijene dragocjenije zlato — duhovno zlato. Zatim je 1928. i 1930. u Burmu stiglo još misionara, a 1939. u zemlji su postojale već tri skupštine koje su ukupno brojile 28 Jehovinih svjedoka. Indijska podružnica Jehovinih svjedoka u Bombayu nadgledavala je djelo u ovoj zemlji sve do 1938. Odonda pa do 1940. djelo je nadgledavala podružnica u Australiji. Nakon drugog svjetskog rata, 1947, u Rangoonu je otvorena prva mianmanska podružnica.

U siječnju 1978. ta je podružnica preseljena u ulicu Inya Road. Ta trokatna zgrada podružnice naziva se mianmanski Betel. Tamošnja betelska obitelj koja ima 52 radnika marljivo zbrinjava potrebe nekih 3 000 Jehovinih svjedoka koji aktivno djeluju u toj zemlji. Kako se u Mianmi govori mnoštvo jezika, najveći dio posla u podružnici otpada na prevođenje. Marljiv rad Jehovinih svjedoka još je jedan “grumen zlata” među blagom Zlatne zemlje.

[Karta na stranici 17]

(Vidi publikaciju)

BANGLADEŠ

INDIJA

KINA

LAOS

TAJLAND

MIANMA

Mandalay

Pagan

YANGON

BENGALSKI ZALJEV

[Zahvala]

Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.

[Slika na stranici 17]

Od vrha prema dolje: muškarac i žena u lungiju; mladi budistički monah; “thanaka” na licu žena

[Slika na stranici 18]

Propovijedanje na poljima kikirikija

[Slika na stranici 18]

Na tržnicama se prodaju rezbarije od drva

[Zahvala]

chaang.com

[Slika na stranici 18]

Graviranje motiva na površini lakirane ploče stola

[Slika na stranici 18]

Prekrasno ukrašena lakirana posuda

[Zahvala]

chaang.com

[Slika na stranici 20]

Podružnica Jehovinih svjedoka u Mianmi

[Zahvala na stranici 16]

© Jean Leo Dugast/Panos