Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Narodi i dalje ne uče

Narodi i dalje ne uče

“Kada bi čovjek učio iz prošlosti — kakve li bi to pouke bile! No Strast i Borba za vlast zasljepljuju nam oči, a svjetlo Iskustva svjetiljka je na krmi broda koja obasjava tek valove iza nas!” (Samuel Taylor Coleridge)

SLAŽETE li se s engleskim pjesnikom Samuelom Coleridgeom? Mogu li nas snažne emocije zaslijepiti u tolikoj mjeri da boreći se za neku ideju ponovimo iste tragične pogreške koje su počinile generacije prije nas?

Križarski ratovi

Razmotrimo, naprimjer, što se dešavalo u Križarskim ratovima. Godine 1095. n. e. papa Urban II pozvao je “kršćane” da Svetu zemlju otmu iz ruku muslimana. Kraljevi, plemići, vitezovi i pripadnici puka iz svih zemalja nad kojima je Urban II kao papa imao utjecaj odazvali su se na taj poziv. Prema onome što je zapisao jedan srednjovjekovni povjesničar, “teško je bilo pronaći ijedan narod koji je živio po Kristovom zakonu”, a da nije spremno podupirao taj rat.

Povjesničarka Zoé Oldenbourg navodi kako je većina križara bila “apsolutno sigurna da stupanjem u redove križara stupa direktno u službu samog Boga”. Sebe su, kaže ona, vidjeli u ulozi “anđela osude koji se obrušavaju na djecu đavla”. Također su vjerovali da “sve koji poginu na nebesima čeka kruna mučenika”, navodi pisac Brian Moynahan.

Križari vjerojatno nisu ni slutili da njihovi neprijatelji gaje slična uvjerenja. Islamski vojnici, kaže povjesničar J. M. Roberts u svojoj knjizi Shorter History of the World, također su odlazili u boj uvjereni da se bore za Boga i da će, “poginu li boreći se protiv nevjernika, otići u raj” na nebu.

Obje sukobljene strane poučavane su da je rat koji vode pravedan — da ga Bog odobrava i blagoslivlja. Vjerski i politički vođe pothranjivali su takva vjerovanja i razbuktavali emocije svojih podanika. Na kraju su i jedni i drugi počinili neizreciva zvjerstva.

Kakvi su ljudi to činili?

Kakvi su ljudi počinili ta užasna djela? Većina njih bili su posve obični ljudi — nimalo drugačiji od nas danas. Nema sumnje da su mnogi od njih bili potaknuti idealima i da su željeli ispraviti pogreške koje su zapažali u svijetu oko sebe. Zaslijepljeni snažnim emocijama, nisu bili svjesni da je njihova borba za “pravdu” donijela samo nepravdu, boli i patnje stotinama tisuća nedužnih muškaraca, žena i djece koji su bili zahvaćeni ratnim sukobima.

Nije li to slika koja se ponavljala tijekom čitave povijesti? Nisu li karizmatski vođe uvijek iznova uspijevali navesti nebrojene milijune ljudi — koji u normalnim prilikama ne bi nikada ni pomislili na takvo što — da sudjeluju u okrutnim i nečovječnim ratovima protiv vjerskih i političkih protivnika? Poziv na oružje i nasilno gušenje političkog i vjerskog otpora obje sukobljene strane opravdavale su tvrdnjama da je Bog s njima. Bio je to dio provjerene strategije kojom su se stoljećima služili mnogi tirani. To je, kaže Brian Moynahan, standardna taktika koja je “jednako poslužila pokretačima holokausta i etničkih čišćenja u novije vrijeme kao i pokretačima Prvog križarskog rata”.

‘No ljudi su danas razumni i ne dopuštaju da se njima manipulira na takav način’, mogli biste reći. ‘Nismo li mi danas daleko civiliziraniji od prijašnjih generacija?’ Tako bi trebalo biti. No jesu li ljudi uistinu izvukli kakvu pouku iz prošlosti? Tko može mirne savjesti potvrdno odgovoriti na to pitanje dok razmišlja o onome što se dešavalo u proteklih sto godina?

Prvi svjetski rat

Taktika koja je upotrijebljena u Križarskim ratovima ponovno je našla svoju primjenu, ovaj put u Prvom svjetskom ratu. “Jedan od paradoksa 1914. jest taj”, kaže Roberts, “da je u svakoj zemlji ogroman broj ljudi svih političkih i vjerskih uvjerenja te različitog porijekla, po svemu sudeći, spremno i radosno odlazio u rat, što je uistinu čudno.”

Zašto je ogromno mnoštvo sasvim običnih ljudi ‘spremno i radosno odlazilo u rat’? Zato što su ti ljudi, baš kao i svi oni prije njih koji su spremno odlazili u rat, dozvolili da njihova mjerila i stavove oblikuju prevladavajući stavovi vremena u kojem su živjeli. Premda je neke na sudjelovanje u ratu vjerojatno potaknula želja za slobodom i pravdom, nema nikakve sumnje da su mnogi to učinili pod utjecajem arogantnog stava da je njihova nacija nadmoćnija i stoga zaslužuje da vlada.

Takvima je nametnuto vjerovanje da je rat nezaobilazan dio života — neka vrsta “biološke potrebe”. Naprimjer, “socijalni darvinizam”, kaže pisac Phil Williams, pothranjivao je predodžbu da je rat opravdano sredstvo za “istrebljenje vrsta koje nisu vrijedne toga da opstanu”.

Dakako, svatko je vjerovao da se bori za pravednu stvar. S kakvim ishodom? U Prvom svjetskom ratu, piše pisac i povjesničar Martin Gilbert, “države su utrle put rasizmu, patriotizmu i vojnoj nadmoći” — a ljudi su ih slijepo slijedili. Ekonomist John Kenneth Galbraith bio je još dijete u vrijeme Prvog svjetskog rata i živio je u jednom selu u Kanadi. On kaže da se ljude posvuda moglo čuti kako pričaju o “krajnjoj besmislenosti sukoba u Evropi”. “Pametni ljudi (...) ne upuštaju se u takvo bezumlje”, govorili su. No na kraju su i sami to učinili. S kakvim posljedicama? Od preko 9 milijuna vojnika koji su poginuli na obje strane u tom sramnom sukobu koji je nazvan Prvi svjetski rat otprilike 60 000 njih bili su Kanađani.

Ponavljaju se iste greške

Za nepunih 20 godina kod ljudi se ponovno počeo buditi isti duh; ovaj put pod utjecajem fašizma i nacizma. Fašisti su posegnuli za “uobičajenim propagandnim sredstvima — simbolima i mitovima — kako bi u narodu razbuktali emocije”, piše Hugh Purcell. Jedno naročito moćno oružje kojim su se koristili bilo je povezivanje religije i politike, a to se očitovalo i u molitvama koje su upućivali Bogu za blagoslov svojih trupa.

Još jedan “vrhunski poznavalac psihologije mase, a usto i sjajni govornik” bio je Adolf Hitler. Poput mnogih demagoga iz prošlosti, kaže Dick Geary u djelu Hitler and Nazism, i Hitler je smatrao da se ‘mase ne vode razumom, već emocijama’. Tu ljudsku slabost Hitler je lukavo iskoristio posluživši se dobro poznatom metodom usmjeravanja mržnje prema zajedničkom neprijatelju, a to je učinio, između ostalog, tako što je “strahovanja i nezadovoljstvo njemačkog naroda usmjerio protiv Židova”, kaže Purcell. Hitler je zlobno oklevetao Židove, rekavši da ‘svaki Židov izopačuje njemački narod’.

Kad razmišljamo o tom razdoblju povijesti, naročito nas užasava pomisao na to s kolikom su lakoćom milijuni takoreći poštenih ljudi bili navedeni da sudjeluju u pokolju. “Kako su stanovnici jedne moglo bi se reći civilizirane zemlje mogli ne samo tolerirati užasna zlodjela koja je počinila nacistička država već i sudjelovati u njima?” pita Geary. No ovdje se ne radi samo o ‘civiliziranoj’ zemlji već i o zemlji koja za sebe tvrdi da je kršćanska! Tim se ljudima to dogodilo zato što su radije slijedili ljudske filozofije i ideje negoli učenja Isusa Krista. Otada je još mnogo iskrenih idealista, muškaraca i žena, dozvolilo drugima da u tolikoj mjeri utječu na njih da su počinili strašna zlodjela!

“Iskustvo i povijest nas uči”, rekao je njemački filozof Friedrich Hegel, “da narodi i države nisu ništa naučili iz prošlosti, niti su postupali u skladu s poukama koje su mogli izvući iz nje.” Premda se mnogi možda ne slažu s Hegelovim pogledom na život, malo tko se neće složiti s ovom njegovom izjavom. Nažalost, čini se da ljudi teško izvlače bilo kakve pouke iz prošlosti. No mora li tako biti i s vama?

U svakom slučaju, jasna pouka koju bismo trebali izvući je ova: Da bismo izbjegli tragedije koje su doživjele prijašnje generacije, potrebno nam je nešto daleko pouzdanije od ljudskih filozofija, koje su se često pokazale pogrešne. No ukoliko se ne možemo pouzdati u ljudske filozofije, čime bismo se onda trebali voditi? Preko tisuću godina prije Križarskih ratova učenici Isusa Krista jasno su pokazali kako bi trebao izgledati pravi kršćanski — i jedini ispravni — životni put. Ispitajmo kako su oni odoljeli pritisku da se upletu u krvave sukobe svog vremena. No, možemo li očekivati da će narodi danas naučiti nešto iz njihovog primjera i zahvaljujući tome izbjeći sukobe? Što će Bog učiniti kako bi, bez obzira na to kako će narodi postupiti, zauvijek odstranio sve ljudske patnje?

[Slike na stranici 6]

Okrutnost i patnje obilježja su sukoba među ljudima

[Slike na stranici 7]

Gore: Izbjeglice u ratnom području

Kako su “civilizirani” ljudi mogli počiniti ovakva nezamisliva zlodjela?

[Zahvale]

Ruandske izbjeglice: UN-ova FOTOGRAFIJA 186788/J. Isaac; rušenje Svjetskog trgovinskog centra: AP Photo/Amy Sancetta