DANA 30. studenog 1996. predstavnici sudionika Konferencije o svjetskoj misiji i evangelizaciji, koju je organiziralo Svjetsko vijeće crkava, okupili su se u luci brazilskog grada Salvadora. To mjesto nije bilo slučajno izabrano. U prošlim stoljećima u toj istoj luci milijuni Afrikanaca prodani su kao robovi. “Ovo je more sakupljalo njihove suze”, rekao je jedan svećenik prisjećajući se zloslutnog putovanja zatočenika. Tog posebnog dana koji je bio posvećen uspomeni na sve te ljude izraženo je žaljenje zbog onoga što je jedan govornik nazvao skandaloznom umiješanošću kršćanstva u ropstvo. Na koji je način religija bila umiješana u trgovinu robljem u kolonijalnom Brazilu?

Godine 1441. — gotovo 60 godina prije nego je Brazil službeno otkriven — portugalski pomorac Antão Gonçalves zarobio je i brodom otpremio u Portugal prvu grupu Afrikanaca. U srednjovjekovnom društvu malo je tko dovodio u pitanje moralnu opravdanost običaja da se ratne zarobljenike pretvara u robove, naročito one koje je Crkva smatrala “poganima”. No unosnu trgovinu robljem koja se razvila u naredna dva desetljeća, i to u vrijeme mira, moralo se nečim opravdati. Neki su tvrdili da time što porobljavaju Afrikance zapravo “spašavaju izgubljene duše” tih tuđinaca koji su prije toga živjeli kao pogani.

Osmog siječnja 1455. papa Nikola V izdao je bulu Romanus Pontifex, kojom je Crkva i službeno podržala trgovinu robljem koja je u to vrijeme već uzela maha. Tako Crkva nije predstavljala nikakvu zapreku za širenje ropstva. Neki su svećenici čak “odlučno zagovarali” ropstvo, primjećuje brazilski povjesničar João Dornas Filho. Tako je u vrijeme kada su portugalski doseljenici stigli u Brazil već sve bilo spremno za širenje ropstva u toj zemlji.

Godine 1549. jezuitski misionari koji su tek stigli u Brazil bili su šokirani kada su vidjeli da velik dio radne snage u toj zemlji čine zarobljenici koji su bespravno držani u ropstvu. Veliki zemljoposjednici jednostavno su ih prisilili da rade na njihovim imanjima i plantažama šećerne trske. “Većinu njih savjest je opterećivala zbog toga što drže robove”, napisao je 1550. poglavar jezuita Manuel de Nóbrega. Pa ipak, svoje su robove zadržali čak i po cijenu toga da od Crkve ne dobiju oprost.

No uskoro su se i sami jezuiti u Brazilu našli u dilemi. Novac kojim su raspolagali nije bio dovoljan da njime financiraju svoj dobrotvorni rad. Jedna od mogućnosti koje su im stajale na raspolaganju sastojala se u tome da počnu obrađivati zemlju koju bi dobili od države i svoje vjerske aktivnosti financiraju novcem dobivenim prodajom proizvoda s tih imanja. No tko će raditi na tim imanjima? “Jedino rješenje”, kaže portugalski povjesničar Jorge Couto, “bilo je crnačko roblje — rješenje koje je izazvalo mnoge dvojbe moralne prirode, no koje je crkveni poglavar jezuita u Brazilu odlučio ignorirati.”

Jezuiti su na taj način pristali uz sve veći broj utjecajnih zemljoposjednika koji su uporno zahtijevali da im se osigura više afričkih robova. Naime, porobljeni Indijanci teško su se privikavali na intenzivni oblik obrađivanja zemlje, a osim toga, često su se znali pobuniti ili  jednostavno pobjeći u šumu. * S druge strane, Afrikanci su već bili iskušani na plantažama šećerne trske na otočnim portugalskim kolonijama u Atlantskom oceanu. “Nikada nisu bježali, niti su imali kamo pobjeći”, napisao je jedan pisac tog vremena.

Tako je uz blagoslov klera broj afričkih robova postepeno rastao. Brazil je uvelike postao ovisan o trgovini robljem koja se odvijala preko Atlantika. Godine 1768. na poljoprivrednom imanju Santa Cruz koje je pripadalo jezuitima radilo je 1 205 robova. Benediktinci i karmelićani također su imali imanja na kojima je radio velik broj robova. “Samostani su puni robova”, uzviknuo je Joaquim Nabuco, brazilski borac za ukidanje ropstva iz 19. stoljeća.

Međutim, među zemljoposjednicima je vladala konkurencija, pa su vlasnici robova na crkvenim posjedima često nemilosrdno iscrpljivali robove. Profesor povijesti Stuart Schwartz primjećuje kako su čak i mnogi svećenici koji su se inače bunili protiv zlostavljanja robova “Afrikance smatrali nižim bićima” i “držali da su disciplina, kažnjavanje i rad jedini način da im se praznovjerje, lijenost i nekulturu izbije iz glave”.

U nastojanju da nekako pomiri kršćanske vrijednosti i društveni sustav koji se zasnivao na nemilosrdnoj eksploataciji ljudi, kler je izmislio svojevrsni oblik moralne podrške ropstvu — što je jedan teolog nazvao teologijom ropstva. Budući da je velik broj robova još za vrijeme putovanja umro od bolesti koje su se širile u pretrpanim potpalubljima, Crkva je inzistirala na tome da se sve robove krsti prije nego što ih se otpremi u zemlje Novog svijeta. * Naravno, ti su obraćenici rijetko kada prije krštenja bili poučeni o svojoj novoj vjeri. (Vidi okvir “Instant-kršćani?”)

No bilo kako bilo, dugačko radno vrijeme i drastično smanjen životni vijek nisu ostavljali baš puno prilike robovima da se posvete svojoj novoj vjeri. No Crkva je i za taj problem pronašla rješenje, ovaj put u doktrinama o “razdvajanju duše i tijela”. ‘Istina je da su Afrikanci patili zbog okrutnog ropstva koje im je nametnuto, ali  su im zato duše bile slobodne’, tvrdio je kler. ‘Zbog toga su robovi svoje poniženje trebali prihvatiti s radošću, kao dio Božjeg plana kojim ih se priprema za nebesku slavu.’

U međuvremenu je Crkva stalno podsjećala robovlasnike na njihovu moralnu obavezu da svojim robovima dozvole da idu u crkvu, slave vjerske blagdane i održavaju vjenčanja. Svećenici su govorili protiv teškog zlostavljanja, no istovremeno su dobro pazili da naglase opasnosti koje proizlaze iz prevelike popustljivosti. “Sve ima svoje vrijeme i mjesto; i bičevanje i lanci i okovi. Koristite ih umjereno, pa ćete vidjeti kako će vaši sluge brzo izgubiti volju da se bune”, savjetovao je jedan jezuitski svećenik.

Malo je tko u to vrijeme razmišljao o manje bolnim načinima obraćenja Afrikanaca. Upravo suprotno, otvoreni zagovornici ropstva, među kojima je bio i brazilski biskup Azeredo Coutinho, stvarali su dojam da trgovci robljem zapravo čine uslugu Afrikancima! U svom govoru objavljenom 1796, u kojem je s puno žara branio ropstvo, Coutinho je pitao: “Zar bi bilo bolje i prikladnije da kršćani puste [Afrikance] da umru u svojoj poganskoj i idolopokloničkoj religiji, a ne u našoj svetoj vjeri?” Na sličan je način i istaknuti jezuitski misionar António Vieira savjetovao Afrikance: “Budite beskrajno zahvalni Bogu što (...) vas je doveo u ovu [zemlju], gdje ste spašeni jer ste poučeni vjeri i živite kao kršćani.”

Podržavajući ropstvo, Crkva je mislila da “spašava izgubljene duše”. No time je samo posijala sjeme razdora jer Afrikanci ni po koju cijenu nisu htjeli napustiti svoje vjerske običaje i vjerovanja. Zbog toga su u današnje vrijeme mnogi Brazilci sljedbenici sinkretizma — mješavine katolicizma i afričkih plemenskih religija.

Premda se svojevremeno činilo da je Crkva povukla ispravan potez kada se priklonila ekonomskim interesima kolonijalnog Brazila, to se, dugoročno gledano, pokazalo kao kardinalna pogreška. Posljedice tog postupka koje su se očitovale u patnjama i smrti mnoštva ljudi nametnule su neka pitanja u vezi s moralnim autoritetom Crkve, na koja ona ne može pružiti zadovoljavajuće odgovore. Prema mišljenju jednog povjesničara, oni koji su odobravali ropstvo pokazali su isti stav kao i  oni koje je prorok Izaija javno prekorio zbog toga što ‘zlo zovu dobrim, a dobro zlim’ (Izaija 5:20).

Biblija jasno pokazuje da Jehova Bog ne odobrava ‘kad čovjek vlada nad čovjekom na njegovo zlo’, što uključuje i okrutno ropstvo (Propovjednik 8:9). Naprimjer, u Zakonu koji je Bog dao Izraelu stajalo je da se onoga tko otme ili proda čovjeka treba kazniti smrću (2. Mojsijeva 21:16). Istina, među Božjim drevnim narodom bilo je robova, no ropstvo koje je postojalo u Izraelu nije nimalo nalikovalo okrutnom ropstvu koje smo razmatrali u ovom članku. Sama činjenica da su neki izraelski robovi svojevoljno ostali kod svojih gospodara i nakon što su stekli pravo na slobodu jasno pokazuje da ropstvo kakvo je postojalo među Božjim narodom nije bilo okrutno (5. Mojsijeva 15:12-17). Stoga bi opravdavanje nehumanog postupanja s ljudima kroz povijest tvrdnjom da su i Izraelci imali robove predstavljalo grubo izvrtanje Biblije. *

U svojoj Riječi, Bibliji, Jehova Bog obećava da će uskoro nestati svaki oblik ropstva. Uistinu možemo biti sretni što u Božjem novom svijetu ljudi više neće živjeti u strahu od okrutnih gospodara koji bi ih tlačili. Umjesto toga, ‘svatko će sjediti pod svojom vinovom lozom i pod smokvom, i neće biti nikoga da ga plaši’ (Mihej 4:4).