MNOŠTVO je utihnulo u iščekivanju. Pogleda uprtih u daljinu budno prati i najmanji nagovještaj izlaska glavnih izvođača na scenu. Odjednom, pozornica obasjana reflektorima oživljuje kad se na vidiku, uza sam rub vode, pojavi jedna sićušna figura. Nakon nje slijede još dvije popraćene žamorom koji se širi uzbuđenim mnoštvom. Upravo je započela noćna predstava. Počinje parada patuljastih pingvina na otoku Phillip! *

Na svjetskoj pozornici pingvini su se pojavili u 16. stoljeću, kada su poznati istraživači Vasco da Gama i Ferdinand Magellan preplovili velike južne oceane. Isprva nisu ni znali kamo bi svrstali te životinje. Perje im je bilo kao kod ptica, plivale su poput riba, a po kopnu su se kretale poput kopnenih životinja. Zagonetka je na koncu ipak riješena zahvaljujući perju. Naime, samo ptice imaju perje — dakle, to mora da su ptice. Da, pingvini pripadaju obitelji ptica neletačica i ima ih 18 vrsta, koje su rasprostranjene od Antarktike, gdje žive otmjeni carski pingvin i adelijski pingvin, pa do ekvatorijalnog pojasa, gdje živi galapagoski pingvin.

Biste li voljeli vidjeti neku koloniju pingvina u njihovom prirodnom staništu? Ako da, dođite na otok Phillip, koji se nalazi svega 140 kilometara jugoistočno od suvremenog australskog grada Melbournea. Ovaj otok svake godine posjeti oko 500 000 ljudi kako bi se divili tim minijaturnim čudesnim stvorenjima. Što ovog patuljastog pingvina s otoka Phillip čini tako dražesnim?

Patuljasti pingvini koji su uvijek odjeveni u svoj svečani crno-bijeli frak brzo će šarmirati svakoga tko ih vidi. To je najmanja vrsta pingvina na svijetu, koja dostigne visinu od 30 centimetara i teži tek oko jednog kilograma. No ne dajte se zavarati! Premda su sitni, to itekako nadoknađuju svojom upornošću i izdržljivošću.

“Patuljasti su pingvini dražesni, ali i odvažni”, objašnjava profesor Mike Cullen, koji već preko 20 godina proučava koloniju pingvina na otoku Phillip. Ovaj najmanji pingvin ujedno je i najglasniji. Noću čitava kolonija odzvanja od hroptanja, kriještanja, revanja i vrištanja dok pingvini brane svoja gnijezda od uljeza, privlače pažnju svog budućeg druga ili družice ili naprosto uživaju u dvoglasnom pjevanju sa svojim izabranikom.

U prvom opisu patuljastog pingvina koji datira iz 1780. tu se pticu s pravom naziva Eudyptula minor, što na grčkom znači “vješti mali ronilac”. I doista, zahvaljujući aerodinamičnom obliku tijela koje nalikuje torpedu, glatkom nepromočivom perju i krilima koja joj služe poput peraja ta ptica ostavlja dojam kao da doslovce leti kroz vodu.

U potrazi za hranom ovi pingvini mogu preplivati i 100 kilometara na dan te danima i tjednima ostati na moru ukoliko je to  potrebno. No kako spavaju dok su na moru? Tajna se krije u njihovom osobitom perju. Naime, pingvini imaju debeli unutarnji sloj gusto uklopljenih pera, koji je tri do četiri puta gušći nego kod ptica letačica. Zrak koji se nalazi ispod tog sloja služi ptici kao neka vrsta izolacije i ujedno joj omogućava da pluta na vodi — kao da na sebi ima pojas za spašavanje. Zahvaljujući tome pingvin može bez problema spavati na moru, njišući se na valovima poput komada pluta dok raširenim krilima održava ravnotežu, tako da mu kljun mirno počiva iznad površine mora.

No naravno, čak ni ovaj debeli sloj perja ne bi mogao zaštititi pingvina kada bi se namočio ledenom vodom u kojoj traga za hranom. No za pingvina nema problema — iznad njegovog repa nalazi se posebna žlijezda lojnica koja izlučuje tekući vosak. Prilikom dotjerivanja pingvin kljunom razmaže vosak po perju, pa ono ne upija vodu te ostaje čisto i uredno. Nema tog ronioca čije bi ronilačko odijelo bilo bolje prilagođeno životu u moru.

Da li ovoj životinji predstavlja kakav problem to što na otvorenom moru, gdje provodi velik dio života, nema pitke vode? Pingvin iznad očiju ima dvije, samo njemu svojstvene žlijezde, koje služe za desalinizaciju morske vode. Dovoljno je da samo jednom protrese kljunom i sva sol koja mu se nakupi u nosnicama nestat će.

Osim toga, pingvin jednako dobro vidi u vodi i izvan nje. Posve je jasno da je ovo stvorenje savršeno opremljeno za život na moru. No na sreću po nas, patuljasti pingvini ne zadržavaju se čitavo vrijeme na moru.

Otok Phillip i obližnje kopno prepuni su grebenja, a njihova pješčana obala obiluje gustom travom i drugim lisnatim biljkama. Zbog toga je ovo mjesto idealno stanište za koloniju od 26 000 patuljastih pingvina. Život pingvina počinje u gnijezdu koje marljivi roditelji iskopaju u pješčanom sprudu na obali. Prije nego što se oba roditelja počnu savjesno izmjenjivati grijući sneseno jaje, ono može nekoliko dana biti na hladnom, a da zametak u njemu ne ugine. Ptice koje se pare imaju nisko na trbuhu jedan posebni kožni nabor koji obiluje krvnim žilama. Kada leže na jajima, taj im dio tijela natekne uslijed dotoka tople krvi koja grije jaje i tako omogućava zametku da se razvije. Kada ne leže na jajetu, ta im oteklina splasne i nabor prekrije nepromočivo perje, pa se mogu vratiti u more i potražiti hranu.

Nakon što se izleže, ptić raste nevjerojatnom brzinom. Za samo osam do deset tjedana mladi pingvin dostiže veličinu odraslog pingvina i spreman je za odlazak na more. “Nevjerojatno je da na svoja velika putovanja morem mladi pingvini kreću opremljeni samo izvanrednim fiziološkim funkcijama (...) i instinktom za preživljavanje”, primjećuje se u knjizi Little  Penguin—Fairy Penguins in Australia.

U narednom razdoblju od jedne do tri godine ti mališani mogu prevaliti tisuće kilometara, provodeći veći dio vremena na moru. Oni koji prežive obično se radi parenja vraćaju u koloniju u kojoj su odrasli — i to na mjesto koje je najviše 500 metara udaljeno od mjesta na kojem su se izlegli. Kako pronalaze put kući? Neki kažu da se pingvini orijentiraju prema Suncu, u čemu im pomaže urođeni biološki sat koji se ravna prema kretanju Sunca. Drugi pak smatraju da pingvini prepoznaju poznatu im obalu i druga geografska obilježja nekog kraja. No bilo kako bilo, upravo taj neobičan prizor povratka ovih mornara na kopno nakon dugačkog boravka na moru ili nakon napornog cjelodnevnog ribolova privlači veliko mnoštvo ljudi na otok Phillip.

U sam suton stotine uzbuđenih posjetilaca zauzimaju mjesto kako bi promatrale noćnu paradu pingvina. Nedaleko od obale, podalje od valova koji udaraju o obalu, pingvini su se već okupili u velikim jatima od po nekoliko stotina ptica. Nekoliko reflektora obasjava plažu. Puše lagani povjetarac, a sitni valovi blago zapljuskuju obalu. Publika je u neizvjesnosti. Gdje su pingvini? Hoće li izaći na obalu? Upravo u tom trenutku pojavljuju se prvi patuljasti pingvini i počinju se plaho gegati uza sam rub vode. No iznenada ih nešto uplaši i oni brzo nestaju u valovima. Naime, zbog grabežljivaca koji stalno vrebaju na njih, a jedan od njih je i orao, pingvini su stalno na oprezu. No ubrzo se ponovno pojavljuju i polako prikupljaju samopouzdanje. Konačno jedan odvažni pingvin izlazi iz vode i žustro se gegajući po plaži kreće prema pješčanom sprudu koji mu nudi utočište. Ostali iz grupe brzo ga slijede. Potpuno ignorirajući svjetla reflektora i prisutnu publiku, pingvini stupaju po plaži kao da su na nekoj veseloj paradi.

Nakon što stignu u sigurnost spruda, pingvini se vidljivo opuštaju i okupljaju u većim skupinama kako bi dotjerali perje. Na isti način i pingvini iz ostalih jata prelaze plažu, zaustavljajući se nakratko da bi se malo družili i “popričali” sa susjedima prije nego što stignu kući. Za neke od njih put kući je vrlo naporan pothvat koji uključuje hodanje, skakanje i penjanje po strmom grebenu visokom 50 metara.

Kao i ostala stvorenja na svijetu, i patuljasti pingvin suočava se s brojnim problemima, čiji je uzročnik često sam čovjek. To su, između ostalog, nafta koju ispuštaju brodovi, smanjenje prirodnog staništa uslijed ljudskih aktivnosti te strani grabežljivci, kao što su lisice i domaće životinje.

Neki hvalevrijedni napori već su poduzeti kako bi se riješilo te probleme. Posljednjih se godina broj patuljastih pingvina u Rezervatu pingvina na otoku Phillip ustalio. “Dobivamo ovu bitku (...), no to ide polako”, rekao je profesor Cullen. Zatim je dodao: “Najveći problem s kojim se trenutno suočavamo vezan je za osiguravanje dovoljnih količina hrane za patuljaste pingvine (...), a to je problem koji je neodvojivo povezan s budućnošću oceana i čitavog čovječanstva.” Učinak globalnog zagrijavanja i klimatskih pojava, kao što je El Niño, na izvore hrane u oceanima potaknuo je brojna pitanja na koja znanstvenici sada intenzivno pokušavaju pronaći odgovore.

Nema sumnje da će rezultati njihovih istraživanja povećati naše cijenjenje prema osebujnom, ali i vrlo osjetljivom planetu na kojem živimo. Zahvaljujući obzirnoj brizi koju se već danas pokazuje prema živom svijetu na otoku Phillip, možda ćete se i vi jednog dana naći među gledaocima koji će uzbuđeno šaputati: “Počinje parada patuljastih pingvina!”