KROZ slikovite predjele engleske grofovije Surrey protječe rijeka Temza. Na jednoj od livada koje se protežu duž njenih obala nalazi se spomenik, čiji natpis čuva uspomenu na jedan davni događaj iz 13. stoljeća. Upravo na tom mjestu, na livadi Runnymede, engleski kralj Ivan Bez Zemlje (vladao od 1199. do 1216) sastao se s pobunjenim barunima, moćnim zemljoposjednicima kojima je već bilo dosta njegovih samovoljnih ispada. Baruni su od kralja tražili da udovolji njihovim zahtjevima i prizna im određena prava. Našavši se pod strahovitim pritiskom, kralj je na kraju svojim pečatom potvrdio valjanost dokumenta koji je kasnije dobio naziv Magna Carta (Velika povelja).

Zbog čega se taj dokument smatra “najznačajnijim pravnim dokumentom u povijesti Zapada”? Odgovor na to pitanje otkriva nam puno o čovjekovoj potrazi za slobodom.

Kralj Ivan bio je u sukobu s Rimokatoličkom crkvom. Odbivši priznati Stephena Langtona za nadbiskupa od Canterburya, direktno se suprotstavio samom papi Inocentu III. Zbog toga mu je Crkva uskratila svoju podršku i zapravo ga izopćila. Međutim, Ivan se odlučio izmiriti s papom. Pristao je ustupiti mu englesko i irsko kraljevstvo. Papa mu je vratio ta kraljevstva uz uvjet da se obaveže na vjernost Crkvi i plaćanje godišnjeg danka Rimu. Tako je Ivan postao papin vazal.

Nezavidan položaj u kojem se nalazio kralj dodatno su otežavale i financijske teškoće. Tijekom svoje 17-godišnje vladavine Ivan je zemljoposjednicima nametnuo dodatnih 11 poreza. Svi ti sukobi koji su izbili oko Crkve i novca doveli su kralja na glas kao vrlo nepouzdanu osobu. A Ivanova ćud očito je još samo pogoršavala situaciju.

Nemiri su konačno izmaknuli kontroli kad su baruni sa sjevera zemlje odbili platiti nove poreze. Odmarširali su u London i otkazali kralju vjernost. Nakon toga su uslijedili brojni pregovori između kralja, koji je boravio u svojoj palači u Windsoru, i baruna, koji su se utaborili istočnije od Windsora, u obližnjem gradiću Stainesu. Za vrijeme tih pregovora koji su se odvijali daleko od očiju javnosti kralj i baruni sastajali su se između dva gradića, na livadi Runnymede. Tu je u ponedjeljak 15. lipnja 1215. kralj Ivan zapečatio dokument koji je sadržavao ukupno 49 članaka. Dokument počinje riječima: ‘Ovo su baronski članci kojima kralj udovoljava.’

Međutim, ubrzo su se pojavile sumnje u Ivanove prave namjere. Premda narod nije bio naklonjen ni njemu ni papi, Ivan je odaslao izaslanike  u Rim, koji su se tamo trebali sastati s papom. Papa je smjesta izdao bule kojima je ugovor iz Runnymedea proglasio nevažećim. U Engleskoj su nedugo nakon toga izbili sukobi. Međutim, naredne je godine Ivan iznenada umro, a na prijestolju ga je naslijedio devetogodišnji sin Henrik.

Pristaše mladog Henrika pobrinuli su se da se ugovor iz Runnymedea ponovno izda. Prema brošurici Magna Carta, ovo revidirano izdanje “naglo se od instrumenta za suzbijanje [kraljeve] tiranije preobrazilo u proglas kojim se ljude umjerenih nazora moglo pridobiti na njegovu stranu”. Za vrijeme Henrikove vladavine ovaj je ugovor doživio još nekoliko izdanja. Kada je i Henrikov nasljednik Eduard I dana 12. listopada 1297. potvrdio pravovaljanost Magna Carte, primjerak ovog ugovora konačno je ušao u zbornik zakona, popis dokumenata od posebnog javnog značaja.

Ova je povelja ograničila moć kralja. Njome je utvrđeno da je kralj, jednako kao i svi njegovi podanici, podložan vladavini zakona. Prema riječima Winstona Churchilla, istaknutog britanskog povjesničara i premijera iz 20. stoljeća, Magna Carta osigurala je “ravnotežu između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, to jest sustav koji bi monarhiji osigurao potreban autoritet, ali i spriječio da neki tiranin ili bezumnik zloupotrijebi taj autoritet”. Sve u svemu, bili su to uistinu plemeniti ciljevi. No što je taj dokument značio za sasvim obične ljude? U to vrijeme ne baš puno. U Magna Carti potanko su bila razrađena samo prava “slobodnih ljudi” —  zapravo jedne povlaštene skupine koja je u to doba sačinjavala manjinu. *

“Relativno rano”, napominje Encyclopædia Britannica, Magna Carta “postala je bojni poklič i simbol borbe protiv ugnjetavanja, [dokument] u kojem je svaka sljedeća generacija tražila zaštitu svojih ugroženih sloboda.” U znak priznanja važnosti tog dokumenta svako zasjedanje engleskog parlamenta počinjalo je spominjanjem Magna Carte.

U 17. stoljeću engleskim su odvjetnicima članci iz Magna Carte poslužili kao temelj za dobivanje određenih prava i donošenje nekih zakona, kao što su pravo pojedinca da mu sudi porota, pravo svake osobe koju se drži u zatočeništvu da je se izvede pred sud (akt habeas corpus), pravo na jednakost pred zakonom, zabrana svojevoljnog hapšenja osobe te zakon da se novi porezi mogu uvesti samo uz pristanak parlamenta. Tako je, prema mišljenju britanskog političara Williama Pitta, Magna Carta postala dio ‘Biblije engleskog ustava’.

“Povijesno gledano, ustavno značenje Magna Carte nije ovisilo toliko o onome što je u povelji stajalo koliko o tumačenju njenog sadržaja”, priznao je lord Bingham, koji je od 1996. do 2000. bio predsjednik Vrhovnog suda Engleske i Walesa. Pa ipak, zamisao o slobodi, koju se uvijek povezivalo s tom poveljom, kasnije se proširila po svim zemljama engleskog govornog područja.

Grupa puritanaca koja je 1620. napustila Englesku s namjerom da se nastani u Americi ponijela je sa sobom i jedan primjerak Magna Carte. Godine 1775, kad su se britanske kolonije u Americi pobunile protiv toga što im je Britanija pokušala nametnuti porez iako nisu imale svog zastupnika u parlamentu, tadašnja skupština današnje države Massachusetts objavila je da se takvim načinom oporezivanja krši načela Magna Carte. I doista, taj je dokument smatran toliko važnim da se na tadašnjem službenom pečatu Massachusettsa moglo vidjeti čovjeka koji u jednoj ruci drži mač, a u drugoj Magna Cartu.

Kad su se predstavnici tek stvorene države sastali kako bi izradili ustav Sjedinjenih Američkih Država, držali su se načela da zakon mora svim građanima jamčiti slobodu. To je načelo poslužilo i kao temelj za američku Povelju o ljudskim pravima. Stoga je 1957. Američka odvjetnička komora kao znak priznanja Magna Carti podigla na livadi Runnymede spomenik na kojem je uklesan tekst: “U znak sjećanja na Magna Cartu — simbol zakonom zajamčene slobode.”

Godine 1948. američka političarka Eleanor Roosevelt sudjelovala je u izradi nacrta Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, nadajući se da će ta deklaracija postati “međunarodna Magna Carta svih ljudi na svijetu”. Da, povijest Magna Carte jasno pokazuje koliko je ljudska čežnja za slobodom snažna. Nažalost, unatoč svim tim plemenitim težnjama, temeljna ljudska prava i dalje su ugrožena u mnogim zemljama. Ljudske vladavine uvijek iznova dokazuju da nisu u stanju svim ljudima zajamčiti slobodu. To je jedan od razloga zbog kojih milijuni Jehovinih svjedoka danas teže za višim oblikom slobode koji im jamči zakon jedne posve drugačije vladavine, a ta je vladavina Božje Kraljevstvo.

Biblija za Boga kaže nešto vrlo značajno: “Gdje je Jehovin duh, tamo je sloboda” (2. Korinćanima 3:17). Ako vas zanima kakvu slobodu Božje Kraljevstvo nudi čovječanstvu, zašto ne biste sljedeći put kad vas posjete Jehovini svjedoci porazgovarali s njima o tome? Možda vas njihov odgovor iznenadi i pokaže vam da prava sloboda ipak postoji.