VJEROJATNO nijedno pitanje nije tako teško i ne muči ljude toliko dugo kao pitanje što se s nama događa nakon smrti. Najveći umovi iz svih civilizacija već tisućama godina traže odgovor na to pitanje. No ljudska mudrost i znanstvena istraživanja nisu dali pravi odgovor, nego mnoštvo pukih teorija i mitova.

A što je s objašnjenjima koja nalazimo u Bibliji? Neki će možda reći da i Biblija daje zbunjujuće odgovore na pitanja o smrti i zagrobnom životu. No, iskreno govoreći, pomutnju uzrokuju mnoge religije koje jasna biblijska učenja miješaju s lažima i izmišljenim pričama. Ako ostavite po strani tradicionalna vjerovanja i mitove te istražite što Biblija doista kaže o smrti, otkrit ćete učenje koje je logično i pruža nadu.

Osvrnimo se ponovno na riječi kralja Salamuna koje su citirane u prethodnom članku. Ti biblijski reci pokazuju da mrtvi ljudi, jednako kao i životinje, nisu ničega svjesni. To znači da, prema Bibliji, umrli ne mogu ništa raditi ni osjećati i ne mogu ni o čemu razmišljati (Propovjednik 9:5, 6, 10).

Je li vam teško u to vjerovati? Razmislite o sljedećem: U kakvom ste se stanju nalazili prije nego što ste počeli živjeti? Gdje ste bili prije nego što su se spojile sićušne stanice vaših roditelja od kojih je nastalo novo živo biće, odnosno vi? Ako postoji neki nevidljivi dio čovjeka koji nastavlja živjeti nakon smrti, gdje se on nalazi prije čovjekovog začeća? Naravno da se ne možete sjetiti što je bilo prije nego što ste počeli živjeti jer tada vas nije bilo. Prije nego što ste bili začeti, jednostavno niste postojali.

Prema tome, logično je zaključiti da nakon smrti više nismo ničega svjesni, jednako kao što nismo bili ničega svjesni ni prije nego što smo počeli živjeti. To potvrđuju i riječi koje je Bog uputio Adamu nakon što je on postao neposlušan. Naime, Bog mu je rekao:  “Prah si i u prah ćeš se vratiti” (1. Mojsijeva 3:19). U tom smislu ljudi se ne razlikuju od životinja. Biblija je u pravu kad, govoreći o stanju mrtvih, kaže: “Čovjek nije bolji od životinje” (Propovjednik 3:19, 20).

No znači li to da čovjek živi samo nekoliko desetaka godina i potom zauvijek nestane? Postoji li ipak neka nada za umrle? Razmotrimo ta pitanja.

Smrt gotovo svi smatraju neugodnom temom. Mnogi naročito izbjegavaju razgovarati o svojoj smrti i ne žele čak ni razmišljati o njoj. S druge strane, u filmovima i televizijskim serijama često gledaju scene u kojima ljudi umiru na sve moguće načine, a u medijima su bombardirani izvještajima i snimkama koji prikazuju pogibije ljudi u stvarnom životu.

Zbog svega toga čovjek se navikne na smrt nepoznatih ljudi i možda je doživljava kao normalan dio života. No kad se suoči sa smrću voljene osobe ili kad njemu samom život dođe u pitanje, smrt mu ne izgleda nimalo normalno. To je zato što je u ljude duboko usađena prirodna želja za životom. Osim toga, oni su itekako svjesni prolaska vremena i poznat im je pojam vječnosti. Kralj Salamun napisao je da je Bog “vječnost stavio ljudima u srce” (Propovjednik 3:11). U normalnim okolnostima želimo beskrajno dugo živjeti. Želimo da našem životu nikad ne dođe kraj. Nema nikakvih naznaka da životinje imaju takvu želju. One nemaju svijest o budućnosti.

Ljudi ne samo da žele zauvijek živjeti nego imaju i predispozicije za to da u svu vječnost žive aktivnim, ispunjenim životom. Izgleda da nema granica čovjekovoj sposobnosti učenja. Neki kažu da u živom svijetu ne postoji ništa što je tako složeno i prilagodljivo kao ljudski mozak. Za razliku od životinja, ljudi imaju kreativan um koji je sposoban logički razmišljati i razumjeti apstraktne pojmove. Znanstvenici još uvijek vrlo malo znaju o potencijalima ljudskog mozga.

Čovjekove umne sposobnosti mogu se uvelike sačuvati i u starijoj životnoj dobi. Neurolozi su nedavno otkrili da starenje uopće ne utječe na većinu funkcija mozga. Istraživači iz Centra za razvoj znanosti i obrazovanja Instituta Franklin u Sjedinjenim Državama kažu: “Ljudski mozak može se neprestano prilagođavati novim okolnostima i stvarati nove sinaptičke veze. U njemu se čak i u starijoj životnoj dobi mogu razvijati nove živčane stanice. Ozbiljne duševne smetnje obično su posljedica bolesti, dok su problemi s pamćenjem, slabljenje motoričkih sposobnosti i većina drugih staračkih tegoba naprosto posljedica nedovoljnog kretanja i premale mentalne aktivnosti.”

Drugim riječima, ako mozak nikad ne bi obolio i ako bismo njegov rad uvijek stimulirali umnim aktivnostima, on bi mogao raditi beskrajno dugo. “Mozak je najsloženija struktura koju smo dosad otkrili u svemiru”, izjavio je James Watson, molekularni biolog koji je zajedno s još jednim znanstvenikom otkrio građu molekule DNK. Neurolog Gerald Edelman u jednoj svojoj knjizi objašnjava da dio mozga koji je velik kao glavica šibice “ima u sebi otprilike milijardu sinaptičkih veza koje se mogu kombinirati na nezamislivo mnogo načina — možda deset na milijuntu potenciju.”

Ima li onda smisla da ljudi žive samo nekoliko desetljeća, premda imaju takav ogroman potencijal za učenje i razvoj novih sposobnosti? Moglo bi se reći da je to jednako besmisleno kao i upotrijebiti teretni vlak sa  snažnom lokomotivom i nizom vagona da bi se jedno zrno pijeska prevezlo svega nekoliko centimetara! No zašto onda ljudi imaju tako ogroman potencijal za učenje i razvoj drugih intelektualnih sposobnosti? Je li moguće da ljudi, za razliku od životinja, uopće nisu trebali umirati — da su bili stvoreni da vječno žive?

Činjenica da svi mi imamo urođenu želju za životom te ogroman potencijal za razvoj intelektualnih sposobnosti vodi do logičnog zaključka: Ljudi su stvoreni da žive daleko duže od nekih 70 do 80 godina. To nas pak dovodi do zaključka da mora postojati Bog koji nas je stvorio. Nepromjenjivi zakoni koji vladaju svemirom te ogromna raznolikost i složenost života na Zemlji svjedoče o postojanju Stvoritelja.

No ako nas je Bog doista stvorio s mogućnošću da vječno živimo, zašto onda umiremo? Što se događa nakon smrti? Namjerava li Bog vratiti mrtve u život? Razumno je očekivati da nam mudar i svemoćan Bog pruži odgovore na ta pitanja, a on je to i učinio. Razmislite o sljedećem:

▪ Božji prvobitni naum nije bio da ljudi umiru. Izvještaj u kojem se u Bibliji prvi put spominje smrt jasno pokazuje da Bog u početku nije želio da ljudi umiru. Taj izvještaj iz 1. Mojsijeve otkriva da je prvom ljudskom paru, Adamu i Evi, Bog pružio priliku da mu pokažu ljubav i vjernost postavivši pred njih jedan jednostavan ispit. Naime, zabranio im je da jedu plodove jednog drveta u vrtu. Bog je rekao: “U onaj dan u koji okusiš s njega, sigurno ćeš umrijeti” (1. Mojsijeva 2:17). Adam i Eva trebali su umrijeti samo ako se pobune protiv Boga, odnosno ne polože ispit vjernosti. Iz biblijskog izvještaja saznajemo da nisu bili vjerni Bogu te su stoga umrli. Od njih su svi ljudi naslijedili nesavršenost i smrt.

▪ Biblija smrt uspoređuje sa snom. Ona kaže da čovjek može “zaspati snom smrti” (Psalam 13:3, bilješka). Prije nego što je Isus uskrsnuo svog prijatelja Lazara, svojim je  apostolima rekao: “Naš je prijatelj Lazar zaspao, ali idem ga probuditi.” To je i učinio. Biblija kaže da je glasno zazvao Lazara i “umrli je izašao” iz “groba” — vratio se u život! (Ivan 11:11, 38-44).

Zašto je Isus govorio o smrti kao o snu? Zato što se čovjek koji spava nalazi u stanju mirovanja. Za vrijeme spavanja nije svjestan prolaska vremena niti ičega što se oko njega događa. Ne osjeća ni bol ni patnju. Slično tome, umrli miruju i nisu ničega svjesni. No postoji još jedna sličnost između sna i smrti. Kad čovjek ide na spavanje, očekuje da će se nakon nekog vremena probuditi. Tu istu nadu Biblija pruža i onima koji su umrli.

Sam Stvoritelj obećava: “Ja ću ih iz ruke groba otkupiti, od smrti ću ih izbaviti. Smrti, gdje su žalci tvoji? Grobe, gdje je razorna moć tvoja?” (Hošea 13:14). Jedno drugo biblijsko proročanstvo kaže da će “Svevišnji Gospodin Jehova uništiti smrt zauvijek i obrisati suze sa svakoga lica” (Izaija 25:8). Tako će se mrtvi vratiti u život, odnosno uskrsnuti.

▪ Gdje će uskrsnuli živjeti? Kao što je već bilo rečeno, ljudi imaju prirodnu želju da žive zauvijek. Gdje biste vi željeli vječno živjeti? Biste li se obradovali kad biste saznali da ćete nakon smrti nastaviti živjeti kao dio neke apstraktne, bezlične sile u svemiru, kao što to naučavaju neke religije? Čeznete li za time da nastavite živjeti kao neka druga osoba i da se uopće ne sjećate tko ste bili prije nego što ste umrli? Privlači li vas pomisao da u sljedećem životu budete životinja ili drvo? Kad biste mogli birati, biste li doista željeli živjeti u svijetu u kojem ne bi bilo ničeg što podsjeća na ljudski, ovozemaljski život i radosti koje on donosi?

Kad biste mogli živjeti u savršenim uvjetima, zar ne biste voljeli vječno živjeti na Zemlji? To je upravo ono o čemu govori Biblija. Ona pruža nadu u vječni život ovdje na Zemlji. Bog je stvorio Zemlju s ciljem da na njoj žive ljudi koji će ga ljubiti i zauvijek mu sretno služiti. Stoga Biblija obećava: “Pravednici će posjedovati zemlju i živjet će na njoj zauvijek” (Psalam 37:29; Izaija 45:18; 65:21-24).

▪ Kada će mrtvi uskrsnuti? Činjenica da se smrt uspoređuje sa snom ukazuje na to da se uskrsnuće najčešće ne događa odmah nakon smrti. U razdoblju između smrti i uskrsnuća umrli “spavaju”. Iz Biblije saznajemo da je bogobojazni Job postavio pitanje: “Kad čovjek umre, može li se u život vratiti?”  Potom je, odgovarajući na to pitanje, rekao Bogu: “Čekat ću [u grobu], dok ne dođe oslobođenje moje. Zazvat ćeš, i ja ću ti se odazvati” (Job 14:14, 15). Kakva li će radost zavladati kad dođe vrijeme da umrli uskrsnu i ponovno se nađu sa svojim voljenima!

Dakako, to što smo prihvatili nadu koju pruža Biblija ne znači da se nimalo ne bojimo smrti. Sasvim je prirodno strahovati od boli i patnje koje ponekad prethode smrti. Razumljivo je da se možda bojite i smrti voljene osobe. Ako se bojite da će vaša smrt biti težak udarac za vaše voljene, to je također prirodno.

Međutim, Biblija nam otkriva istinu o stanju mrtvih i time nam pomaže da se oslobodimo bolesnog straha od smrti. Ne trebamo se bojati da će nas nakon smrti demoni mučiti u paklenoj vatri. Ne trebamo se bojati ni toga da ćemo otići u neko mračno duhovno područje u kojem duše nemirno lutaju u svu vječnost. Isto tako, ne trebamo se bojati da ćemo nakon smrti zauvijek prestati postojati. Zašto? Zato što Bog ima bezgraničnu moć pamćenja i obećava nam da će sve mrtve koji su u njegovom sjećanju vratiti u život ovdje na Zemlji. Biblija nam to jamči riječima: “Pravi je Bog za nas Bog koji spašava. Jehova, Svevišnji Gospodin, može čovjeka od smrti izbaviti” (Psalam 68:20).