GODINE 1970. upisao sam se na Aeronautički fakultet Embry-Riddle u Daytona Beachu, na Floridi. No jako su me razočarale državne vlasti jer je u to vrijeme naša zemlja vodila rat protiv Vijetnama, koji sam smatrao nepravednim. Poput drugih mladih iz tog vremena, prezirao sam čitav taj nepravedni društveni poredak. Zato sam napustio fakultet i počeo živjeti kao hipi. Pustio sam kosu i počeo se drogirati.

Nedugo zatim upoznao sam Susan, djevojku pustolovnog duha koja je bila vrlo nadarena za slikanje i fotografiju. Računao sam da bih kao građevinski radnik na Floridi mogao za šest do osam mjeseci zaraditi dovoljno novca da preostali dio godine možemo kampirati na plažama tihooceanske obale Meksika i Srednje Amerike, ali pod uvjetom da živimo skromno i jednostavno.

Bezbrižno smo živjeli na prekrasnim tropskim plažama. Sue je slikala i snimala fotografije, a ja sam surfao. Bilo nam je jako lijepo. No nakon par godina shvatili smo da naš život nema pravi smisao. Nešto nam je nedostajalo. Zato sam sredinom 1975, dok smo živjeli u Kostariki, na obali Tihog oceana, počeo tragati za duhovnim prosvjetljenjem. Čitao sam knjige o istočnjačkim religijama i filozofijama, koje su u to vrijeme bile vrlo popularne.

Budući da se u tim knjigama Biblija često navodila kao dokaz istinitosti određenih učenja, zaključio sam da ona mora biti temelj po kojem se određuje što je prava istina. Zato sam u zamjenu za nekoliko halucinogenih gljiva nabavio jednu staru Bibliju, prijevod King James. Čitao sam je svako poslijepodne, nakon što bih cijelo jutro surfao. Premda sam s velikim žarom čitao Bibliju, nisam je baš puno razumio.

Kad smo se u kolovozu 1975. vraćali iz Kostarike u Sjedinjene Države, u Salvadoru smo svratili u jednu ljekarnu kako bismo kupili lijekove. Budući da se Sue i ja nismo mogli sporazumjeti s ljekarnikom, u pomoć nam je priskočila jedna djevojka koja je također došla nešto kupiti. Bila je to 16-godišnja Amerikanka Jenny, koja je tečno govorila španjolski. Rekla nam je da su ona i njeni roditelji Jehovini svjedoci te da su se preselili u Salvador kako bi poučavali ljude o Bibliji.

Jenny me upitala: “Imate li kakva pitanja u vezi s Biblijom?”

“Imam!” odgovorio sam joj. Unatoč tome što smo bili hipiji, Jenny nas je pozvala u svoj dom da upoznamo njene roditelje, Joea i  Nancy Trembley. Prihvatili smo njen poziv. Cijelo poslijepodne razgovarali smo s Joeom i Nancy, postavljajući im mnoga pitanja o Bogu i Bibliji. Duboko nas se dojmio način na koji su odgovarali na naša pitanja. Svaki put bi nam rekli: “Otvorite ovaj redak u svojoj Bibliji i pročitajte ga.”

Vrijeme je brzo prolazilo, a kad je već bilo kasno navečer, pozvali su nas da prenoćimo kod njih. No rekli su nam da Sue i ja ne možemo spavati u istoj sobi jer nismo vjenčani. Sue i Jenny su skoro cijelu noć ostale budne i satima razgovarale o mnogim biblijskim temama — od Adama do Harmagedona.

Prije nego što smo sutradan nastavili put, Joe i Nancy dali su nam mnogo časopisa Kula stražara i Probudite se!, nekoliko knjiga i Bibliju. Bilo je to englesko izdanje prijevoda Novi svijet, koji je u to vrijeme imao zelene korice. Joe nas je također odveo da vidimo dvoranu Jehovinih svjedoka. Bila je to jednostavna i ne naročito velika zgrada u kojoj su se Jehovini svjedoci sastajali kako bi se poučavali o Bibliji. Kad sam je vidio, pomislio sam: ‘Ovo je nešto sasvim drugačije od raskošnih crkava u kojima ljudi vrlo malo uče o Bibliji!’

Kad smo se tog dana zaustavili na graničnom prijelazu između Kostarike i Gvatemale, naša zelena Biblija zbunila je tamošnje carinike. Znali su da tu Bibliju inače koriste Jehovini svjedoci, no mi ni izdaleka nismo izgledali kao Svjedoci. Unatoč tome, nakon nekoliko minuta pustili su nas da prijeđemo granicu. To nas je jako iznenadilo jer su nam dotad uvijek pretraživali automobil i stvari ne bi li našli drogu ili krijumčarenu robu. Zato smo svoju zelenu Bibliju počeli smatrati nekom vrstom amajlije.

Nastavili smo čitati Bibliju i biblijsku literaturu i bili smo uvjereni da smo pronašli istinu o Bogu. Dok smo se vozili kroz Meksiko, radovao sam se tome što ćemo dva tjedna provesti na obali Puerto Escondida — mom omiljenom mjestu za surfanje. Čvrsto sam odlučio da ću se, nakon što se nauživam surfajući na, kako mi to kažemo, “savršenim valovima”, vratiti na Floridu i postati Jehovin svjedok.

Iduća dva tjedna svaki sam dan prijepodne surfao, a poslijepodne na plaži čitao Bibliju i biblijsku literaturu. Zelena Biblija zapela je za oko jednoj osmogodišnjoj djevojčici, koja nas je navečer htjela nekamo odvesti. Nismo razumjeli kamo nas želi odvesti, no shvatili smo da to ima neke veze sa zelenom Biblijom. Rekli smo joj da nećemo ići, no ona nas je i dalje uporno pozivala. Na koncu smo nakon nekoliko dana ipak odlučili poći s njom. Odvela nas je u dvoranu Jehovinih svjedoka. Bila je to kućica od bambusa sa slamnatim krovom. Svi su nas pozdravili rukujući se s nama i grleći nas kao da smo stari prijatelji.

Dojmilo nas se to što su se svi jako pristojno ponašali. Neka su djeca za vrijeme sastanka gledala u nas, vjerojatno zato što nikad  nisu vidjela ljude s tako dugom plavom kosom. Roditelji su ih morali stalno opominjati da slušaju ono što se govori na sastanku. No zanimljivo je da se Jehova poslužio jednim takvim djetetom kako bi nas potaknuo da prvi put dođemo na sastanak.

Nakon dva tjedna savršenog surfanja prodao sam svoje daske, a zatim smo otputovali ravno na Floridu. Tamo smo počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima i ići na sve skupštinske sastanke. Čvrsto smo odlučili služiti Jehovi, pa smo prestali živjeti zajedno te smo prekinuli blisko druženje s dotadašnjim prijateljima. Ja sam se ošišao i obrijao bradu, a Sue je kupila nekoliko haljina. Četiri mjeseca kasnije smo se vjenčali, a u travnju 1976. krstili smo se u znak svog predanja Bogu.

Sada je naš život imao smisao. Zahvalni za sve blagoslove koje smo dobili od Jehove, željeli smo se preseliti u neku zemlju u kojoj se govori španjolski kako bismo ondje propovijedali dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. No kršćanski starješine iz naše skupštine rekli su nam: “Nemojte još otići. Najprije izgradite svoju duhovnost do te mjere da možete pomagati drugima.” Poslušali smo njihov savjet i otad nam je cilj bio da postanemo pioniri, kako se nazivaju Jehovini svjedoci koji mnogo vremena posvećuju službi propovijedanja.

Sue je započela s pionirskom službom u siječnju 1978. Ja sam također želio biti pionir, no još sam trebao otplatiti velik dio duga za školarinu. Zato sam se dosjetio da jednostavno objavim stečaj. Tada više ne bih morao otplaćivati dug te bih mogao započeti s pionirskom službom.

No starješine su mi mudro savjetovali da to ne učinim. Objasnili su mi da to ne bi bilo u skladu s biblijskim načelima, koja nam nalažu da ‘u svemu pošteno postupamo’ (Hebrejima 13:18). Zato sam nastavio raditi kako bih otplatio dug. U rujnu 1979. najzad sam ostvario svoj cilj da se pridružim Sue u pionirskoj službi. Nastavili smo živjeti jednostavnim životom. Radio sam samo dva dana u tjednu kako bismo imali ono najosnovnije za život.

U travnju 1980, nakon što smo nepunu godinu dana zajedno služili kao pioniri, doživjeli smo veliko iznenađenje. Prije toga predali smo molbu za betelsku službu jer smo čuli da u Betelu u Brooklynu (New York), glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka, postoji potreba za građevinskim radnicima. Dobili smo poziv da dođemo u roku od 30 dana! To nas je doista obradovalo, no istovremeno smo bili i pomalo tužni jer smo jako voljeli pionirsku službu. Budući da nismo znali što učiniti, razgovarali smo s dvojicom starješina, koji su nam pomogli da uvidimo kako je divno to što smo dobili priliku služiti u Betelu. Savjetovali su nam: “Pođite u Betel i pokušajte ondje služiti barem godinu dana.” Tako smo prodali sve što smo imali i krenuli u Brooklyn.

Nakon što sam dvije godine radio na gradilištu, bio sam premješten u Ured za projektiranje i gradnju, u kojem sam naučio projektirati zgrade. Sue je godinu dana radila u knjigovežnici, a zatim je bila pozvana u Grafički odjel. Svake smo godine na godišnjicu braka razgovarali o prethodnoj godini, analizirali svoje okolnosti i želje te odlučili da ćemo nastaviti služiti u Betelu.

S godinama smo stekli neke vrlo bliske i drage prijatelje. Osim toga, budući da nam je betelska služba omogućila da na divan način služimo Jehovi i našem međunarodnom bratstvu, željeli smo i dalje ostati u Betelu. Godine 1989. počeli smo učiti španjolski jezik, što nam je omogućilo da budemo dodijeljeni u jednu španjolsku skupštinu u Brooklynu. To nam je bilo jako drago jer smo istovremeno mogli raditi u Betelu i služiti na stranom govornom području.

Jednom prilikom Jenny nas je posjetila u bruklinskom Betelu. Bilo je zanimljivo čuti njenu stranu priče o onom danu kad smo se upoznali u Salvadoru. Jenny je bila na jednom biblijskom tečaju i počela se loše osjećati. Na putu do kuće odlučila je svratiti u  ljekarnu. Iz nekog razloga nije otišla u ljekarnu u kojoj je inače kupovala lijekove, nego se uputila upravo u onu u kojoj je naišla na nas.

Jednoga dana 1999. moj nadglednik u Betelu iznenadio me pitanjem: “Jesi li spreman otputovati u australsku podružnicu i tri mjeseca raditi na jednom projektu u tamošnjem Regionalnom projektnom uredu?”

“Jesam”, odgovorio sam bez oklijevanja. Ubrzo smo krenuli u Australiju, gdje smo služili tri godine. Bilo nam je zadovoljstvo sudjelovati u projektiranju objekata podružnica za nekoliko zemalja u istočnoj Aziji i južnom dijelu Tihog oceana. Kad smo se 2003. vratili u Brooklyn, čekalo nas je još jedno iznenađenje. Bili smo pozvani da ponovno otputujemo u inozemstvo i služimo u Regionalnom uredu za gradnju dvorana u brazilskoj podružnici, koja se nalazi relativno blizu velikog grada São Paula.

Tamo smo ostali sve do danas. Ured u kojem radim nadgledava gradnju dvorana u većini zemalja Južne Amerike. Povremeno posjećujem gradilišta kako bih pomagao u gradnji i ohrabrio braću koja rade na mnogim građevinskim projektima. Sue putuje zajedno sa mnom.

Moram reći da još uvijek volim surfati, no pronašao sam nešto bolje od “savršenih valova”. Zato mi surfanje više nije najvažnije u životu, nego na njega gledam kao na priliku za opuštanje. Uz pomoć Sue, koja mi s ljubavlju pruža podršku, posvetio sam se onom što je puno važnije, a to je služenje našem divnom Bogu Jehovi.

Sada prvenstveno razmišljamo o tome kako koristiti svoj život i svoje sposobnosti da bismo služili Božjem Kraljevstvu te pomagali ljudima da obožavaju Jehovu Boga na ispravan način. Naučili smo da nije toliko važno gdje služimo Jehovi — najvažnije je da mu služimo cijelom dušom, ma gdje bili (Kološanima 3:23).