Je li religija utjecala na vas dok ste bili mali?

Rekao bih da jest. Moja je majka bila rimokatolkinja. No njena mi je religija postala odbojna kad sam počeo čitati o križarskim ratovima i inkviziciji. Sve mi se to toliko smučilo da više nisam htio ni čuti za Boga i religiju. Čitao sam i o nekim drugim religijama te sam shvatio da ni one nisu ništa bolje od kršćanskih. S 14 godina postao sam uvjeren kako iskvarenost koja prožima sve religije jasno dokazuje da Bog uopće ne postoji. Kad sam u školi učio o teoriji evolucije, zaključio sam da su živi organizmi nastali sami od sebe nekim prirodnim procesima.

Kako ste se počeli zanimati za znanost?

Sa sedam godina na poklon sam dobio mikroskop. Bio sam oduševljen njime i nisam se odvajao od njega. Pomoću tog mikroskopa proučavao sam leptire i razne druge zanimljive kukce.

Što vas je potaknulo na razmišljanje o tome kako je nastao život?

Kad sam imao 22 godine, upoznao sam jednu znanstvenicu koja mi je rekla da je Jehovin svjedok i da vjeruje kako je Bog stvorio život. To mi je bilo jako čudno. Nisam mogao pojmiti kako osoba koja se bavi znanošću može vjerovati u Boga. Mislio sam da ću joj bez po muke dokazati kako je to u što vjeruje protivno zdravom razumu. No iznenadio sam se kad je ona na moja pitanja počela odgovarati logičnim i razumnim argumentima. To me zaintrigiralo. Htio sam saznati kako razmišljaju ljudi koji vjeruju u Boga.

Nakon nekoliko mjeseci upoznao sam još jednog Jehovinog svjedoka. Bio je to čovjek koji je puno znao o medicini. Pitao me bih li volio da malo porazgovaramo i da mi objasni u što on zapravo vjeruje. Pristao sam na to jer me zanimalo zašto ljudi vjeruju u Boga. Htio sam mu pomoći da se oslobodi svojih zabluda.

 Jeste li ga uspjeli uvjeriti da je u krivu?

Nisam. Počeo sam proučavati razne teorije o postanku života. Iznenadio sam se kad sam otkrio kako neki uvaženi znanstvenici tvrde da su čak i najjednostavnije žive stanice toliko složene da naprosto nisu mogle nastati ovdje na Zemlji. Neki smatraju da takve jednostavne stanice potječu iz svemira. U znanstvenim krugovima vode se mnoge rasprave o tome kako je nastao život jer znanstvenici imaju vrlo različita mišljenja.

Postoji li ipak nešto u čemu se slažu?

Začudo, mnogi se znanstvenici slažu u tome da su pod utjecajem raznih prirodnih procesa na neki nama nepoznat način od nežive tvari nastali živi organizmi. Razmišljajući o tome, počeo sam se pitati: Ako znanstvenici ne znaju kako su živi organizmi mogli nastati sami od sebe, kako onda mogu biti čvrsto uvjereni da ih nije stvorio Bog? Na koncu sam počeo istraživati što Biblija kaže o postanku života.

Do kojih ste zaključaka došli istražujući Bibliju?

Što sam je više proučavao, to sam čvršće vjerovao da je ono što u njoj piše prava istina. Naprimjer, znanstvenici su tek u novije doba došli do otkrića koja upućuju na zaključak da je svemir imao početak. No Bog nam je tu istinu otkrio još prije 3 500 godina. Naime, u prvom retku Biblije piše: “U početku stvorio je Bog nebo i zemlju.” * Zapazio sam da je Biblija znanstveno točna. Svaki put kada se dotiče nekih znanstvenih tema iznosi tvrdnje koje su u suglasju s utvrđenim činjenicama.

Je li vam zbog spoznaja do kojih ste došli baveći se znanošću bilo teško steći vjeru u Boga?

Nije. Počeo sam vjerovati u Boga kad sam bio na trećoj godini fakulteta. I danas vjerujem u njega. Što više istražujem građu živih bića, to čvršće vjerujem da postoji Stvoritelj.

Možete li navesti neki primjer koji svjedoči o izvanrednoj građi živih bića?

Naravno. Kao farmakolog pomno istražujem kako lijekovi i otrovne tvari djeluju na žive organizme. Fascinira me način na koji je čovjekov mozak zaštićen od opasnih tvari i bakterija. Naime, postoji svojevrsna barijera koja sprečava da štetne tvari iz krvi dospiju u mozak. Riječ je o iznimno složenom mehanizmu koji znanstvenici nazivaju krvno-moždana barijera.

Zašto je to fascinantno?

Prije više od stotinu godina znanstvenici su otkrili da tvari koje dospiju u krvotok ulaze u svaki dio našeg tijela — izuzev mozga i leđne moždine. To je uistinu zadivljujuće jer postoji ogroman splet sićušnih kapilara koje dovode krv u sve stanice mozga. Krv sve te stanice pročišćava te ih opskrbljuje kisikom i hranjivim tvarima. No kako to da putem krvi do mozga ne dopru i neke štetne tvari? Znanstvenici godinama nisu mogli dokučiti odgovor na to pitanje.

Kako funkcionira krvno-moždana barijera?

Mikroskopski sitne krvne žile nisu poput nepropusnih plastičnih cijevi. Stijenke krvnih žila načinjene su od mnoštva sitnih stanica. One propuštaju razne tvari i mikroorganizme, koji prolaze kroz same stanice, ali i kroz međustanični prostor. Međutim, stanice od kojih su građene stijenke krvnih žila u mozgu bitno su drugačije. One su gusto zbijene i čvrsto povezane jedne s drugima. Te stanice i njihove čvrste međustanične veze uistinu su fascinantne. Postoji čitav niz složenih mehanizama koji omogućavaju i reguliraju izmjenu određenih tvari između krvi i mozga. Naprimjer, ti mehanizmi precizno reguliraju izmjenu kisika, ugljikovog dioksida i glukoze. No neke druge tvari, bjelančevine i stanice ne mogu prijeći krvno-moždanu barijeru. Zahvaljujući svojoj jedinstvenoj građi i specifičnim elektro-kemijskim svojstvima ta barijera precizno regulira izmjenu tvari između krvi i moždanog tkiva. Smatram da taj zadivljujući biološki proces nije mogao nastati evolucijom.