Zašto danas postoji tako puno različitih prijevoda Biblije? Smatrate li da novi prijevodi pomažu ili pak odmažu u razumijevanju Biblije? Dublji uvid u to kako su i zašto oni nastali može vam pomoći da ih razborito procijenite i donesete svoj sud.

Prije svega, znate li tko je napisao izvorne biblijske spise i kada?

Biblija se sastoji od dva glavna dijela. Prvi dio sadrži 39 knjiga u kojima su zapisane “svete objave Božje” (Rimljanima 3:2). Bog je nadahnuo svoje vjerne sluge da napišu te knjige u razdoblju koje počinje 1513. pr. n. e., a završava nešto nakon 443. pr. n. e. — što je raspon od skoro 1 100 godina. Oni su većinom pisali na hebrejskom jeziku, pa zato taj dio nazivamo hebrejske knjige, a mnogima je poznat i kao Stari zavjet.

Drugi dio sadrži 27 knjiga koje također sačinjavaju “riječ Božju” (1. Solunjanima 2:13). Te su knjige pod Božjim nadahnućem napisali vjerni učenici Isusa Krista, i to u razdoblju od nepunih 60 godina (oko 41. do 98. n. e.). Oni su većinom pisali na grčkom jeziku, pa stoga taj dio nazivamo grčke knjige, koje su poznate i kao Novi zavjet.

Tih ukupno 66 knjiga sačinjava čitavu Bibliju, odnosno Božju poruku za čovječanstvo. No zašto je nastalo tako puno prijevoda Biblije? Za to postoje tri osnovna razloga:

• da bi ljudi mogli imati Bibliju na svom materinjem jeziku

• da bi se ispravile greške prepisivača i tako čitateljima pomoglo da vide što je pisalo u izvornom tekstu

• da bi se arhaičan jezik zamijenio suvremenim, lako razumljivim jezikom

 Vratimo se sada nakratko u prošlost i pogledajmo kako su upravo iz navedenih razloga nastala dva prijevoda koja spadaju među najstarije prijevode Biblije.

Otprilike 300 godina prije Isusa židovski učenjaci počeli su hebrejske spise prevoditi na grčki. Taj je prijevod postao poznat kao Septuaginta. No zašto je ustvari nastao? Zato što mnogi Židovi u to vrijeme više nisu govorili hebrejski, već grčki. Septuaginta im je omogućila da bolje razumiju “svete spise” i da Božja poruka dopre do njihovog srca (2. Timoteju 3:15).

Septuaginta je i milijunima ne-Židova koji su govorili grčki pomogla da upoznaju biblijska učenja. Kako? Profesor Wilbert Francis Howard objasnio je: “Ona je od sredine 1. stoljeća postala Biblija kršćanske Crkve, čiji su misionari išli od sinagoge do sinagoge dokazujući iz svetih spisa da je Isus bio Mesija” (Djela apostolska 17:3, 4; 20:20). To je jedan od razloga zašto su mnogi Židovi ubrzo “izgubili zanimanje za Septuagintu”, kako navodi bibličar Frederick Bruce.

Nakon što su Isusovi učenici s vremenom sakupili sve nadahnute grčke knjige i pridružili ih Septuaginti, dobili smo kompletnu Bibliju kakva nam je danas poznata.

Nekih 300 godina nakon što je Biblija bila dovršena, crkveni učenjak Jeronim preveo ju je na latinski jezik, a ona je kasnije nazvana Vulgata. No budući da su već postojali razni prijevodi na latinski, zašto je bio potreban još jedan prijevod? Jeronim je želio ispraviti “očite greške, krivo prevedene stihove te sve ono što je bez temelja dodano ili izostavljeno u odnosu na izvorni tekst”, stoji u djelu The International Standard Bible Encyclopedia.

Jeronim je doista ispravio mnoge od tih grešaka. No Crkva je s vremenom donijela jednu odluku koja je svima nanijela ogromnu štetu. Naime, proglasila je Vulgatu jedinim ispravnim prijevodom Biblije te je stoljećima inzistirala na tome da se isključivo ona smije koristiti. Umjesto da biblijski tekst približi običnim ljudima, Vulgata je za njih doslovno postala zatvorena knjiga, jer nakon nekog vremena većina ljudi nije znala niti riječi latinskog.

U međuvremenu su tu i tamo znali nastati neki novi prijevodi, kao što je glasovita sirijska Pešita, koja se naveliko koristila u 5. stoljeću. No tek se u 14. stoljeću Bibliju počelo intenzivnije prevoditi na narodne jezike kako bi je mogao čitati običan puk.

U Engleskoj je koncem 14. stoljeća John Wycliffe pokrenuo svojevrsnu revoluciju. Preveo je Bibliju na engleski, živi jezik kojim su govorili njegovi sunarodnjaci. Simbolično govoreći, Biblija više nije bila okovana lancima mrtvog jezika. Nedugo nakon toga izumitelj Johannes Gutenberg svojom je inovativnom tiskarskom tehnikom omogućio da se Biblija na mnoštvu živih jezika proširi čitavom Europom.

Kako je broj engleskih prijevoda rastao, neki su kritičari počeli prigovarati da nema potrebe za različitim prijevodima na isti jezik. No John Lewis, engleski svećenik iz 18. stoljeća, napisao je: “Svaki jezik zastarijeva i s vremenom postaje nerazumljiv. Stoga je nužno obnoviti i oživjeti stare prijevode kako bi novim naraštajima bili pitki i lako razumljivi.”

Bibličarima je danas lakše nego ikada prije upustiti se u reviziju starih prijevoda. Osim što sada puno bolje razumiju biblijske jezike, na raspolaganju su im vrlo vrijedni drevni rukopisi koji su pronađeni tek u novije vrijeme. Zahvaljujući njima, sada mogu s većom preciznošću utvrditi kako je glasio izvorni biblijski tekst.

Prema tome, novi prijevodi Biblije itekako su korisni i poželjni. Naravno, s nekim izdanjima treba biti oprezan. * No ako je prevoditelje u poslu motivirala duboka i iskrena ljubav prema Bogu, tada možemo biti sretni i zahvalni što su se potrudili da nam još više približe Božju Riječ.