Brate Winstone, ispričaj nam kako si ti tragao za Bogom.

Odrastao sam na jednoj farmi u australskoj saveznoj državi Queenslandu. Budući da smo živjeli u zabačenom kraju, vrijeme sam većinom provodio s članovima uže obitelji. Iako moja obitelj nije bila religiozna, ja sam s oko 12 godina počeo tražiti Boga. Molio sam ga da mi pomogne saznati istinu o njemu. Kasnije sam otišao s farme i pronašao posao u Adelaideu, gradu u Južnoj Australiji. Pam sam upoznao na godišnjem odmoru u Sydneyju, kad sam imao 21 godinu. Ona mi je pričala o jednom pokretu koji zastupa takozvani britanski izraelizam, stajalište da su britanska plemena potekla od deset izgubljenih izraelskih plemena koja su u 8. stoljeću pr. n. e. otišla u izgnanstvo. Kad sam se vratio u Adelaide, započeo sam razgovor o tome s kolegom koji je proučavao Bibliju s Jehovinim svjedocima. Nakon samo nekoliko sati, tijekom kojih smo uglavnom razgovarali o vjerovanjima Jehovinih svjedoka, shvatio sam da sam dobio odgovor na molitvu koju sam uputio Bogu još kao dijete. Pronašao sam “skupocjeni biser” — saznao sam istinu o svom Stvoritelju i njegovom Kraljevstvu! (Mat. 13:45, 46).

Pam, i ti si počela tražiti taj “biser” još kao dijete. Kako si ga ti pronašla?

Odrasla sam u religioznoj obitelji u gradu Coffs Harbouru (New South Wales). Moji roditelji te baka i djed s majčine strane zastupali su gledišta britanskog izraelizma. Mog mlađeg brata, stariju sestru i mene te naše bratiće i sestrične poučavali su da Bog iskazuje  posebnu milost ljudima britanskog podrijetla. No ja nikad nisam povjerovala u to i u duhovnom pogledu osjećala sam duboku prazninu. Kad sam imala 14 godina, posjetila sam razne crkve u našem kraju, uključujući anglikansku i baptističku te crkvu adventista sedmog dana, ali to mi nije pomoglo da utažim svoju duhovnu glad.

Moja se obitelj kasnije preselila u Sydney, gdje sam upoznala Winstona, koji je ondje bio na odmoru. Kao što je on već spomenuo, naši razgovori o vjeri potaknuli su ga da s vremenom počne proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Nakon toga u svojim mi je pismima stalno citirao biblijske retke. Moram priznati da sam u početku bila zabrinuta, pa čak i ljuta, no na koncu sam shvatila da je ono o čemu mi piše stvarno istina o Bogu.

Godine 1962, kad sam imala samo 18 godina, preselila sam se u Adelaide kako bih bila bliže Winstonu. On mi je našao smještaj kod Thomasa i Janice Sloman, Jehovinih svjedoka koji su nekad služili kao misionari u Papui Novoj Gvineji. Njih dvoje bili su jako dobri prema meni i pomogli mi da bolje upoznam Jehovu. Uskoro sam i ja počela proučavati Božju Riječ i uvjerila se da sam pronašla istinu. Čim smo se Winston i ja vjenčali, započeli smo s punovremenom službom. Usprkos kušnjama koje smo doživjeli, ta je služba samo produbila naše cijenjenje za dragocjeni biser koji smo pronašli.

Winstone, kako su protekle tvoje prve godine u službi Jehovi?

Kratko nakon što sam se oženio s Pam, pružila nam se prva od mnogih prilika da služimo Jehovi u još većoj mjeri (1. Kor. 16:9). Najprije smo počeli služiti kao stalni pioniri, na što su nas potaknuli brat Jack Porter i njegova žena Roslyn. Jack je u to vrijeme posjećivao našu malu skupštinu kao pokrajinski nadglednik, a sada skupa služimo u odboru podružnice. Pam i ja pet smo godina bili pioniri, a onda smo, kad sam imao 29 godina, dobili poziv da započnemo s pokrajinskom službom na južnopacifičkim otocima, koje je tada nadgledala podružnica na Fidžiju. To su otoci Američka Samoa, Samoa, Kiribati, Nauru, Niue, Tokelau, Tonga, Tuvalu i Vanuatu.

U to su vrijeme ljudi koji su živjeli na udaljenijim otocima bili sumnjičavi prema Jehovinim svjedocima, pa smo morali biti oprezni i razboriti (Mat. 10:16). Skupštine su bile male i neke od njih nisu nam mogle pružiti smještaj. Zato smo obično prespavali kod nekog od seljana, koji su nas uvijek rado primali.

Znamo da te jako zanima prevođenje. Odakle taj interes?

Kad smo počeli služiti u otočnoj državi Tongi, braća su imala samo nekoliko traktata i brošura na tonganskom, jednom od polinezijskih jezika. Tečajeve su vodili pomoću engleskog izdanja knjige Istina. Zato su se tijekom jednog četverotjednog seminara za starješine trojica domaćih starješina dogovorila da tu knjigu prevedu na tonganski, iako nisu dobro znali engleski. Pam je natipkala prijevod te smo ga poslali u američku podružnicu na tiskanje. Čitav projekt trajao je oko osam tjedana. Iako prijevod nije bio baš najbolje kvalitete, ta je publikacija ipak pomogla mnogim ljudima koji su govorili tonganski da upoznaju istinu. Pam i ja nismo prevoditelji, ali to je iskustvo probudilo naše zanimanje za prevođenje.

Pam, po čemu se život na otocima razlikovao od života u Australiji?

To se dvoje uopće ne može usporediti! Ovisno o tome gdje smo bili, morali smo se boriti s rojevima komaraca, nepodnošljivom vrućinom i vlagom, štakorima, raznim bolestima, a ponekad nismo imali ni dovoljno hrane. Ali na kraju dana mogli smo se opustiti i s užitkom promatrati ocean iz svoje  fale, što je samoanski naziv za tipičnu polinezijsku kuću slamnatog krova bez zidova. Za mjesečine bi se nazirali obrisi kokosovih palmi, a na vodi se ljeskao odraz Mjeseca. Takvi divni trenuci potaknuli bi nas na razmišljanje i molitvu i pomogli nam da se usredotočimo na lijepe strane službe.

Jako smo zavoljeli djecu, koja su bila vrlo zabavna i znatiželjna kad bi ugledala nas nepoznate bijelce. Dok smo bili na otoku Niueu, jedan dječak prešao je dlanom preko Winstonove dlakave ruke i rekao: “Sviđa mi se tvoje perje.” Vjerojatno nikad prije nije vidio toliko dlaka po rukama, pa nije znao kako bi ih opisao!

Srce nas je boljelo kad smo vidjeli u kakvim jadnim uvjetima mnogi ljudi žive. Bili su okruženi prekrasnom prirodom, ali nisu imali dovoljno pitke vode ni odgovarajuću zdravstvenu skrb. No našu braću to nije zabrinjavalo jer su bili navikli na takav život. Bili su sretni što je uz njih njihova obitelj, što imaju mjesto na kojem se mogu sastajati i što mogu slaviti Jehovu. Njihov primjer pomogao nam je da se usredotočimo na prioritete i vodimo jednostavan život.

Ponekad si morala sama nabavljati vodu i pripremati hranu u uvjetima na koje nisi navikla. Kako si se snašla u tome?

Za to mogu zahvaliti svom ocu. Od njega sam naučila mnoge korisne stvari, naprimjer kako zapaliti vatru i kuhati na njoj te kako se snaći i kad u materijalnom pogledu imaš vrlo malo. Kad smo jednom bili na Kiribatiju, spavali smo u kući sa slamnatim krovom, podom od koralja i zidovima od bambusa. Da bih skuhala jednostavan obrok, morala sam iskopati rupu u podu, staviti u nju ljuske kokosa i potom zapaliti vatru. Kad bi nam ponestalo vode, otišla bih do bunara i čekala u redu zajedno s drugim ženama. Voda se izvlačila pomoću štapa dugačkog oko dva metra na koji je bilo pričvršćeno tanko uže, tako da je izgledao poput ribičkog štapa. No za uže nije bila zakačena udica, već kanta. Jedna za drugom, žene bi spustile štap i u pravom trenutku trznule rukom kako bi se kanta prevrnula na stranu i napunila vodom. Mislila sam da to nije neka posebna mudrost, sve dok nije došao red na mene. Pokušala sam nekoliko puta, ali kanta bi samo udarila o vodu i plutala. Nakon što su mi se svi dobro nasmijali, jedna mi je žena ponudila pomoć. Otočani su uvijek bili vrlo obzirni i susretljivi.

Oboje ste zavoljeli službu na tim otocima. Možete li nam ispričati nešto što vam je ostalo u posebno dragom sjećanju?

Winston: Trebalo nam je neko vrijeme da upoznamo lokalne običaje. Naprimjer, kad bi nam braća ponudila hranu, obično bi iznijeli sve što su imali. U početku nismo znali da trebamo ostaviti nešto i za njih, pa smo pojeli svu hranu koju su stavili pred nas. Naravno, nakon što smo saznali kako stvari stoje, pazili smo da ostavimo nešto i za njih. Usprkos tim nezgodnim situacijama, braća su bila puna razumijevanja i jako su se veselila kad smo im otprilike svakih šest mjeseci dolazili u posjet. U to doba mi smo bili jedini Jehovini svjedoci koje su imali prilike upoznati, osim braće iz svoje skupštine.

Naši posjeti bili su dobro svjedočanstvo i za mještane. Naime, mnogi od njih mislili su da su naša braća izmislila neku svoju religiju. No kad su vidjeli da im je iz inozemstva došao u posjet starješina sa svojom suprugom kako bi ih ohrabrio i pružio im pomoć, shvatili su da to nije neka izmišljena religija i to ih se jako dojmilo.

Pam: Meni je u posebno dragom sjećanju ostalo nešto što smo doživjeli na Kiribatiju. Tamošnja skupština imala je svega nekoliko braće i sestara. Itinikai Matera, koji je ondje bio jedini starješina, davao je sve od sebe da nam bude dobar domaćin. Jednog se dana pojavio s košarom u kojoj je bilo samo  jedno jaje. “Ovo je za vas”, rekao je. Kokošje jaje bilo je poslastica u kojoj smo rijetko uživali. Njegova mala, ali velikodušna gesta jako nas je dirnula.

Nekoliko godina kasnije imala si spontani pobačaj i izgubila dijete. Što ti je pomoglo da preboliš taj težak gubitak?

Ostala sam u drugom stanju 1973, kad smo Winston i ja bili u južnom Pacifiku, te smo se odlučili vratiti u Australiju. Ondje smo četiri mjeseca kasnije izgubili bebu. Gubitak djeteta oboje nas je jako pogodio. S vremenom bol više nije bila tako snažna, ali nije posve nestala sve dok nisam pročitala Stražarsku kulu od 15. travnja 2009. U rubrici “Pitanja čitatelja” stajalo je pitanje: “Ima li nade u uskrsnuće za djecu koja su umrla u majčinoj utrobi?” U članku je pisalo da će o tome odlučiti Jehova i da on uvijek čini ono što je ispravno. On će zapovjediti svom Sinu da “uništi djela Đavlova” i tako s ljubavlju iscijeliti mnoge rane koje nam je zadao život u ovom zlom svijetu (1. Ivan. 3:8). Taj nam je članak pomogao i da još više cijenimo skupocjeni “biser” koji smo pronašli kad smo počeli služiti Jehovi. Gdje bismo bili bez nade u Božje Kraljevstvo?

Nakon što smo izgubili bebu, ponovno smo započeli s punovremenom službom. Nekoliko smo mjeseci služili u Betelu u Australiji, a zatim smo nastavili s pokrajinskom službom. Nakon što smo četiri godine bili u seoskim područjima New South Walesa i u Sydneyju, 1981. pozvani smo u Betel i otada služimo ovdje.

Winstone, koristi li ti iskustvo koje si stekao na otocima u službi koju sada obavljaš kao član odbora podružnice?

Itekako, i to na više načina. Australska je podružnica najprije preuzela brigu o propovijedanju na Američkoj Samoi i Samoi. Zatim smo se spojili s novozelandskom podružnicom i dobili novo ime — australazijska podružnica. Naša podružnica sada nadgleda djelo u Australiji, Istočnom Timoru i Tongi te na Američkoj Samoi, Samoi, Cookovom otočju, Niueu, Novom Zelandu i Tokelauu — a mnoga od tih mjesta imao sam priliku posjetiti kao predstavnik podružnice. Iskustvo koje sam stekao surađujući s vjernom braćom i sestrama koji žive na tim otocima puno mi pomaže dok im služim obavljajući svoj zadatak u podružnici.

Na kraju bih htio spomenuti da smo se Pam i ja davno uvjerili da i mladi traže Boga, kao što smo ga i mi tražili još u djetinjstvu. I oni žele “skupocjeni biser” čak i ako drugi članovi njihove obitelji ne pokazuju zanimanje za istinu (2. Kralj. 5:2, 3; 2. Ljet. 34:1-3). Da, Jehova je Bog pun ljubavi i želi da svi dobiju život, kako mladi tako i stariji!

Kad smo Pam i ja prije više od 50 godina počeli tražiti Boga, nismo ni sanjali kamo će nas ta potraga odvesti. Istina o Kraljevstvu zaista je biser neprocjenjive vrijednosti! Nećemo ga se odreći ni pod koju cijenu.