GODINAMA su kritičari Biblije tvrdili da kralj Belšasar, koji se spominje u Danijelovoj knjizi, uopće nije postojao (Dan. 5:1). Do tog su zaključka došli zato što arheolozi nisu uspjeli pronaći dokaze koji bi potvrdili da je on bio stvarna povijesna ličnost. No to se promijenilo 1854. Što se dogodilo?

Te je godine britanski konzul John Taylor istraživao ruševine drevnog grada Ura, na jugu današnjeg Iraka. Ondje je u jednoj velikoj kuli pronašao nekoliko glinenih cilindara dugih desetak centimetara. Na sebi su imali tekst urezan klinastim pismom. Na jednom je cilindru napisana molitva za dug život babilonskog kralja Nabonida i njegovog najstarijeg sina Belšasara. Čak su se i najveći kritičari morali složiti: Bio je to dokaz da je Belšasar stvarno postojao.

Međutim, Biblija kaže ne samo da je Belšasar postojao već i da je bio kralj. I ta je tvrdnja izazvala dvojbe kritičara. Naprimjer, William Talbot, engleski znanstvenik iz 19. stoljeća, napisao je: “Neki tvrde da je Bel-sar-usur [Belšasar] bio suvladar sa svojim ocem Nabonidom. No ne postoji baš nikakav dokaz koji bi to potvrdio.”

Međutim, ta je nedoumica otklonjena kad su natpisi na drugim glinenim cilindrima otkrili da je kralj Nabonid, Belšasarov otac, znao godinama izbivati iz svoje prijestolnice. Tko je vladao dok njega nije bilo? “Kad je Nabonid otišao u izgnanstvo,” navodi Encyclopaedia Britannica, “na prijestolje je postavio Belšasara i povjerio mu većinu svoje vojske.” Dakle, Belšasar je tijekom tog vremena bio njegov suvladar u Babilonu. Zato je arheolog i jezikoslovac Alan Millard rekao da je sasvim na mjestu to što se “u Knjizi proroka Danijela Belšasar naziva ‘kraljem’”.

Naravno, Božji sluge smatraju da se glavni dokaz da je Danijelova knjiga vjerodostojna i nadahnuta od Boga nalazi u samoj Bibliji (2. Tim. 3:16).