Životna priča
Jehova bogato nagrađuje one koji se drže njegovog puta
Kad je u rujnu 1939. izbio Drugi svjetski rat, na sjeveru Poljske počele su se voditi žestoke borbe. Bio sam znatiželjni devetogodišnjak, pa sam otišao vidjeti što se dešava na bojištu. Ono što sam vidio bilo je strašno — po tlu su ležala mrtva tijela, a zrak je bio pun zagušljivog dima. Premda sam mislio samo kako da se što prije vratim kući, pitao sam se zašto Bog dopušta takve strašne stvari i na čijoj je strani.
PRETKRAJ rata mladići su prisilno morali raditi za nacistički režim. Tko bi se usudio odbiti, bio je obješen na drvo ili most, a na prsima bi mu stajao natpis “izdajica” ili “saboter”. Živjeli smo u gradu Gdyniji, koji se nalazio između dvije protivničke vojske. Po vodu smo morali odlaziti izvan grada, a oko nas bi fijukali meci i padale bombe. Moj mlađi brat Henryk bio je pogođen i poginuo je. Budući da je situacija bila opasna, majka je nas četvero djece sklonila u podrum. Moj dvogodišnji brat Eugeniusz umro je u podrumu od difterije.
Ponovno sam se pitao: ‘Gdje je Bog? Zašto dopušta sve te patnje?’ Premda sam bio pobožan katolik i redovito odlazio u crkvu, nisam dobio odgovore na svoja pitanja.
Upoznajem biblijsku istinu
Odgovore na svoja pitanja saznao sam sasvim neočekivano. Rat je završio 1945, a početkom 1947. jedna Jehovina svjedokinja
posjetila nas je u Gdyniji. Moja je majka razgovarala s njom i djelomično sam čuo što su pričale. Ono što je govorila bilo je logično, pa smo odlučili otići na sastanak Jehovinih svjedoka. Svega mjesec dana kasnije, premda još nisam posve razumio biblijsku istinu, pridružio sam se grupi Jehovinih svjedoka i propovijedao o boljem svijetu u kojem neće biti rata ni strahota. Bio sam jako sretan zbog toga.Krstio sam se u rujnu 1947. na pokrajinskom sastanku u gradu Sopotu. U svibnju iduće godine započeo sam s općom pionirskom službom, što znači da sam mnogo vremena propovijedao biblijsku poruku. Svećenici iz našeg grada jako su se protivili što propovijedamo i huškali su ljude protiv nas. Jednom je gnjevna svjetina na nas bacala kamenje i istukla nas. Jednom drugom prilikom opatice i svećenici iz našeg grada nahuškali su grupu ljudi da nas napadne. Pobjegli smo u policijsku stanicu, no svjetina je okružila zgradu i prijetila da će nas pretući. Nakon nekog vremena stiglo je još policajaca, pa smo uz njihovu brojnu pratnju mogli otići.
U to vrijeme nije bilo skupštine u našem kraju. Ponekad smo prenoćili u šumi pod vedrim nebom. Usprkos tome što smo doživljavali protivljenje, bili smo sretni što možemo propovijedati. Danas na ovom području ima nekoliko naprednih skupština.
Betelska služba i hapšenje
Godine 1949. pozvan sam u Betel, koji je bio u Łódźu. Smatrao sam velikom časti što mogu služiti na takvom mjestu! Nažalost, tamo sam ostao kratko. U lipnju 1950, mjesec dana prije službene zabrane našeg djelovanja, druga braća iz Betela i ja bili smo uhapšeni. Odveden sam u zatvor, gdje me se ispitivalo i zlostavljalo.
Budući da je moj otac radio na brodu i često plovio za New York, policajci su me pokušali natjerati da priznam da je moj otac američki špijun. Tijekom saslušavanja maltretirali su me. Pored toga, četiri policajca istovremeno su me silila da svjedočim protiv brata Wilhelma Scheidera, koji je u to vrijeme nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka u Poljskoj. Udarali su me debelim štapovima po tabanima. Ležao sam na podu i krvario. Mislio sam da neću izdržati, pa sam zavapio: “Jehova, pomozi mi!” Policajci su se iznenadili i prestali me tući. Za nekoliko minuta su zaspali. Osjetio sam olakšanje i vratila mi se snaga. Uvjerio sam se da Jehova s puno ljubavi reagira kad ga njegovi predani sluge mole za pomoć. Ovaj mi je događaj ojačao vjeru i naučio me da se u potpunosti oslanjam na Boga.
U završnom izvješću istrage nalazio se lažan iskaz koji sam ja navodno dao. Kad sam prigovorio zbog toga, jedan mi je policajac rekao: “Objasnit ćeš to na sudu.” Dobronamjerni zatvorenik s kojim sam bio u ćeliji rekao mi je da se ne brinem jer završno izvješće treba potvrditi vojni tužitelj pred kojim ću imati prilike opovrgnuti taj lažan iskaz. Tako je i bilo.
Pokrajinska služba i ponovno hapšenje
U siječnju 1951. pušten sam iz zatvora. Mjesec dana kasnije počeo sam služiti kao putujući nadglednik. Premda je naše djelovanje bilo zabranjeno, nekoliko braće i ja jačali smo skupštine i pomagali braći i sestrama koji su bježali pred službom državne sigurnosti. Poticali smo braću da nastave propovijedati. Braća su godinama hrabro podupirala putujuće nadglednike te potajno tiskala i dijelila biblijsku literaturu.
U travnju 1951. nakon jednog kršćanskog sastanka na ulici me uhapsila policija, koja me stalno motrila. Budući da nisam htio odgovoriti na njihova pitanja, odveli su me u zatvor u Bydgoszczu i ispitivali tu noć. Morao sam šest dana i noći stajati uz zid, nisam dobio hranu ni vodu, a prostorija je bila sva zadimljena jer su policajci pušili. Tukli su me batinom i gasili cigarete na meni. Kad bih se onesvijestio, polili bi me vodom i nastavili ispitivanje. Usrdno sam se molio Jehovi za snagu da mogu izdržati i on mi je pomogao.
Boravak u zatvoru u Bydgoszczu imao je i dobre strane. Mogao sam prenijeti biblijsku istinu ljudima do kojih se inače ne bi moglo doći. Tamo sam često imao prilike svjedočiti. Zatvorenici su bili utučeni i često beznadni zbog situacije u kojoj su bili, pa su rado saslušali dobru vijest i dobro su reagirali.
Dvije važne odluke
Godine 1952, nedugo nakon što sam pušten, upoznao sam Nelu, revnu pionirku koja je propovijedala na jugu Poljske. Kasnije je radila u “pekari”, kako smo nazivali tajno mjesto gdje se tiskala literatura. Tiskanje literature bio je naporan posao koji je zahtijevao opreznost i samopožrtvovnost. Nela i ja vjenčali smo se 1954. te smo nastavili s punovremenom službom sve dok nam se nije rodila kćerka Lidija. Odlučili smo da Nela prekine s punovremenom službom, vrati se kući i brine se za našu kćerku kako bih ja i dalje mogao služiti kao putujući nadglednik.
Te iste godine morali smo donijeti još jednu važnu odluku. Bio sam zamoljen da služim kao oblasni nadglednik na području veličine jedne trećine Poljske. Ozbiljno smo razmislili o tome i molili se u vezi s time. Naše je djelovanje bilo zabranjeno i znao sam koliko je važno jačati braću. Mnogi su bili uhapšeni i braći je bilo jako potrebno da ih netko duhovno ojača. Nela me podržala u odluci da prihvatim ponuđeno zaduženje. Uz Jehovinu pomoć 38 godina služio sam kao oblasni nadglednik.
Nadglednik “pekara”
U ono vrijeme oblasni nadglednik brinuo se i za “pekare”, koje su se nalazile na tajnim mjestima. Policija nam je neprestano bila za petama ne bi li otkrila gdje tiskamo literaturu i spriječila nas u tome. Nekad su i uspjeli, no nikad nismo ostali bez neophodne duhovne hrane. Bilo je očito da se Jehova brine za nas.
Tiskanje literature bilo je naporno i povezano s opasnostima, stoga se za taj posao biralo lojalne, oprezne, samopožrtvovne i poslušne osobe. O tome je ovisilo hoće li “pekara” nesmetano nastaviti s radom. Osim toga, bilo je jako teško pronaći dobru lokaciju za tajno tiskanje. Neke su lokacije bile dobre, no braća u tim mjestima nisu bila dovoljno oprezna. U drugim su mjestima braća bila vrlo oprezna, ali nije bilo dobre lokacije. Braća su se doista jako žrtvovala. Jako sam cijenio svu tu braću i sestre s kojima sam surađivao.
Obrana dobre vijesti
Tijekom tih teških godina neprestano nas se izvodilo pred sud pod optužbom da je naše djelovanje protuzakonito i da radimo protiv države. No problem je bio što nismo imali odvjetnike koji bi nas branili. Neki su nam odvjetnici bili naklonjeni, no većina ih se bojala mišljenja javnosti i nisu željeli riskirati da se zamjere vlastima. Međutim, Jehova je vidio u kakvoj smo situaciji i pravovremeno je reagirao.
Alojzya Prostaka, putujućeg nadglednika iz Krakova, toliko se maltretiralo tijekom ispitivanja da je završio u zatvorskoj bolnici. Budući da usprkos psihičkom i fizičkom zlostavljanju nije pogazio svoja uvjerenja, zatvorenici u bolnici jako su ga cijenili i divili mu se. Među njima je bio i odvjetnik Witold Lis-Olszewski, kojeg se snažno dojmila hrabrost brata Prostaka. Razgovarao je s njim u nekoliko navrata i obećao mu: “Čim izađem iz zatvora i počnem raditi, rado ću braniti Jehovine svjedoke.” To je doista i mislio.
Gospodin Olszewski imao je tim odvjetnika koji su uistinu davali sve od sebe da nam pomognu. U vrijeme najžešćeg protivljenja zastupali su braću u oko 30 sudskih procesa mjesečno — jedan proces dnevno! Za svaki taj slučaj gospodin Olszewski trebao je prikupiti mnogo informacija, stoga sam bio zadužen da budem u kontaktu s njim. Tijekom 1960-ih i 1970-ih surađivao sam s njim sedam godina.
U tom sam periodu mnogo naučio o sudskim procesima. Često sam prisustvovao suđenjima i pratio kako branitelj i tužitelj iznose komentare u našu korist odnosno protiv nas, koje pravne metode obrane odvjetnici koriste, a pratio sam i svjedočenje optuženih — svoje braće. Zahvaljujući tome što sam naučio mogao sam dosta pomoći braći, naročito kad su bila pozvana za svjedoke, pa sam ih mogao savjetovati što da kažu na sudu, a što ne.
U vrijeme suđenja gospodin Olszewski često je znao prenoćiti kod Jehovinih svjedoka. To nije bilo zato što nije mogao platiti hotel, nego zato što je ‘prije suđenja htio udahnuti malo našeg duha’, kako je to jednom rekao. Uz njegovu pomoć mnoge su parnice riješene u našu korist. Nekoliko je puta branio i mene, no nikada nije dopustio da mu to platim. Jednom nije htio uzeti novac za 30 parnica koje je vodio. Zašto? Rekao je: “Želim makar malo poduprijeti vašu aktivnost.” No, zapravo se radilo o velikom novcu. Gospodin Olszewski nam je pomagao unatoč tome što su vlasti znale što njegov tim odvjetnika radi.
Teško je dočarati koliko su snažno svjedočanstvo davala braća i sestre na tim suđenjima. Mnogo ih je dolazilo pratiti suđenja i pružiti podršku optuženoj braći. U periodu kad se vodilo najviše parnica na suđenja je u godini dana došlo ukupno 30 000 braće. To je doista bilo veliko mnoštvo Svjedoka!
Novo zaduženje
Godine 1989. zabrana našeg djelovanja bila je ukinuta. Tri godine kasnije sagrađena je i otvorena nova podružnica. Dobio sam poziv da s još dvojicom braće radim u Djela apostolska 15:29).
Službi za suradnju s bolnicama, što sam rado prihvatio. Nas trojica pomagali smo braći kad im je bilo potrebno beskrvno liječenje te da čvrsto zastupaju svoj stav temeljen na kršćanskoj savjesti (Supruga i ja veoma cijenimo što smo mogli služiti Jehovi u službi propovijedanja. Nela me je uvijek podupirala i bodrila. Uvijek sam jako cijenio što se nikad nije žalila da me nema kod kuće kad sam bio odsutan zbog teokratskih zaduženja ili kad sam bio u zatvoru. U teškim situacijama nije se prepustila očaju, nego je još tješila druge.
Naprimjer, 1974. nekoliko drugih putujućih nadglednika i ja bili smo uhapšeni. Braća koja su za to znala htjela su o tome obazrivo obavijestiti moju suprugu. Kad su je vidjeli, upitali su je: “Sestro Nela, jesi li spremna na najgore?” Pretrnula je od straha misleći da sam mrtav. Kad je saznala što se zapravo dogodilo, s olakšanjem je rekla: “Živ je! Nije prvi put u zatvoru.” Kasnije su mi ta braća rekla da ih se jako dojmio njen pozitivan stav.
Premda naš život nije bio lišen problema, Jehova nas je uvijek bogato nagradio jer smo se držali njegovog puta. Presretni smo što su naša kćerka Lidija i njen suprug Alfred DeRusha primjerni kršćani i supružnici. Njihovi sinovi Christopher i Jonathan kršteni su Božji sluge i to nas jako raduje. Moj brat Ryszard i moja sestra Urszula vjerno služe Jehovi dugi niz godina.
Jehova nas nikada nije ostavio, a mi mu i dalje želimo služiti cijelim srcem. Osobno smo se uvjerili u istinitost riječi iz Psalma 37:34, gdje stoji: “Čekaj Jehovu i drži se puta njegova, i on će te postaviti da vladaš zemljom.” Svim srcem čeznemo da dođe to vrijeme.
[Slika na stranici 17]
Na kongresu održanom u vrtu jednog brata u Krakovu, 1964.
[Slika na stranici 18]
Sa suprugom Nelom i kćerkom Lidijom 1968.
[Slika na stranici 20]
Sa sinom jedne obitelji Jehovinih svjedoka prije nego mu je izvršena beskrvna operacija srca
[Slika na stranici 20]
S dr. Witesom, glavnim kirurgom za beskrvne operacije srca kod djece, u bolnici u Katowicama
[Slika na stranici 20]
S Nelom 2002.