Bolest ćemo lakše podnijeti ako imamo obitelj, prijatelje i suvjernike koji nam pružaju utjehu.

Obzirne i tople riječi dragog prijatelja mogu djelovati na nas poput blagotvornog melema koji nas liječi i umiruje (Izr. 16:24; 18:24; 25:11). No pravim kršćanima nije stalo samo do toga da oni dobivaju utjehu. Mi nastojimo “tješiti one koji su u kakvoj god nevolji istom utjehom kojom nas same tješi Bog” (2. Kor. 1:4; Luka 6:31). U to se uvjerio i Antonio, koji služi kao oblasni nadglednik u Meksiku.

Kad mu je bio dijagnosticiran limfom, jedan oblik raka krvi, bio je jako utučen. No nije se prepustio očaju, nego se borio protiv negativnih osjećaja. Što mu je u tome pomoglo? Trudio se naučiti napamet teokratske pjesme i pjevao ih je. Tako je mogao čuti tekstove pjesama i razmišljati o njima. Osim toga, veliku utjehu osjećao je kad se naglas molio Jehovi i čitao Bibliju.

No Antonio sada shvaća da su mu i njegova duhovna braća i sestre jako puno pomogla da se nosi sa svojom bolešću. On kaže: “Kad bismo moja žena i ja bili jako potišteni, zamolili bismo svog rođaka koji je starješina da dođe i pomoli se s nama. To bi nas jako utješilo i umirilo.” Antonio dalje kaže: “Zahvaljujući podršci obitelji i suvjernika uspjeli smo u relativno kratkom vremenu pobijediti negativne osjećaje.” Sigurno je bio jako zahvalan što ima prijatelje koji ga toliko vole i brinu se za njega.

I sveti duh može nam biti od velike pomoći u teškim životnim situacijama. Apostol Petar je rekao da je Božji sveti duh “dar” (Djela 2:38). Kad su na Pedesetnicu 33. godine mnogi učenici bili pomazani svetim duhom, doista se pokazalo da je to dar. No u širem smislu, taj je dar dostupan svima nama. Bog nam ga može dati u neograničenoj mjeri, pa zašto ga onda ne bismo usrdno molili za sveti duh? (Iza. 40:28-31).

Apostol Pavao doživio je mnoge nevolje, a čak se suočio i sa smrću (2. Kor. 1:8-10). No on nije pretjerano strahovao za svoj život. Znao je da je Bog uz njega, i to mu je pružalo veliku utjehu. Napisao je: “Neka je blagoslovljen Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji” (2. Kor. 1:3, 4). Pavao nije sažalijevao samog sebe. Umjesto toga, kušnje koje je doživio pomogle su mu da postane suosjećajan, pa je mogao bolje tješiti one koji su bili u nevolji.

No što je bilo s Antoniom? Kad je ozdravio, nastavio je služiti kao putujući nadglednik. Iako se i prije zanimao za svoje suvjernike, sada su se on i njegova žena naročito trudili posjećivati i hrabriti bolesnu braću. Naprimjer, nakon što je posjetio jednog brata koji je bio teško bolestan, Antonio je saznao da taj brat ne želi ići na sastanke. “Problem nije bio u tome da nije volio Jehovu ili braću, nego ga je bolest toliko emocionalno dotukla da se osjećao potpuno beskorisnim”, objasnio je Antonio.

Da bi ohrabrio tog brata, Antonio ga je na jednom druženju zamolio da se pomoli. Iako je brat smatrao da nije sposoban za to, ipak se pomolio. Antonio kaže: “Jako se lijepo pomolio i nakon toga kao da je bio druga osoba. Ponovno je imao osjećaj da nešto vrijedi.”

Da, svi mi u većoj ili manjoj mjeri znamo što znači patiti. No kao što je Pavao rekao, naše nam patnje mogu pomoći da bolje razumijemo one koji su u nevolji i tješimo ih. Stoga suosjećajmo sa sukršćanima koji pate i tješimo ih jer tako oponašamo svog Boga Jehovu!