PRESTALA sam rasti kad sam imala samo devet godina. Danas imam 43 godine i još sam uvijek visoka samo jedan metar. Kad su moji roditelji shvatili da više neću rasti, savjetovali su mi da uvijek budem marljiva kako ne bih stalno razmišljala o svom izgledu. Zato sam ispred naše kuće postavila štand na kojem sam prodavala voće. Budući da je štand uvijek bio čist i uredan, to je privlačilo mnoge kupce.

Naravno, unatoč mojoj marljivosti ništa se nije promijenilo. I dalje sam bila jako niska, pa su mi problem bile čak i jednostavne stvari u životu, naprimjer visina pultova u trgovinama. Činilo mi se da je sve napravljeno za ljude koji su skoro dvostruko viši od mene, pa sam često sažalijevala samu sebe. No kad sam imala 14 godina, to se promijenilo.

Jednog su dana dvije Jehovine svjedokinje kod mene kupile voće, a zatim su mi ponudile biblijski tečaj i ja sam ga prihvatila. Proučavajući Bibliju ubrzo sam shvatila da je puno važnije poznavati Jehovu i znati što je njegov naum sa Zemljom nego opterećivati se svojom visinom. Ta mi je spoznaja puno pomogla. Psalam 73:28 postao mi je najdraži biblijski redak. U prvom dijelu tog retka piše: “Meni je dobro biti blizu Boga.”

Kad se moja obitelj, koja je dotad živjela u Obali Bjelokosti, iznenada preselila u Burkinu Faso, život mi se drastično promijenio. Ljudima u mom starom susjedstvu bilo je sasvim normalno vidjeti me kako na svom štandu prodajem voće. No u novoj sredini bila sam stranac, a za mnoge sam ujedno bila čudan prizor. Ljudi su stalno zurili u mene, zbog čega ponekad i po nekoliko tjedana nisam izlazila iz kuće. A onda sam se sjetila kako mi je bilo dobro kad sam bila blizu Jehove. Napisala sam pismo podružnici Jehovinih svjedoka, a oni su mi poslali osobu koja mi je jako odgovarala po osobnosti. To je bila Nani, misionarka koja je vozila skuter.

Pješčani putevi u našem kraju uvijek su bili skliski, a tijekom kišnog razdoblja postali bi potpuno blatnjavi. Nani je bezbroj puta pala sa skutera kad je dolazila k meni na tečaj, no to je nije pokolebalo. Jednog dana ponudila mi je da me vozi na sastanke. Znala sam da ću se, ako izađem iz kuće, izložiti znatiželjnim pogledima. Osim toga, Nani je i inače teško upravljala skuterom, a znala sam da će  joj to biti još teže ako ja budem sjedila iza nje. Unatoč tome prihvatila sam njenu ponudu jer sam imala na umu drugi dio svog najdražeg retka, koji glasi: “Svevišnji Gospodin Jehova utočište je moje.”

Nani i ja ponekad smo završile u blatu, no to nam nije smetalo jer smo voljele ići na sastanke. Za razliku od ljudi izvan dvorane, koji su uvijek zurili u mene, u dvorani su svi bili srdačni i nasmiješeni. Krstila sam se nakon devet mjeseci.

Treći dio mog najdražeg retka glasi: “Objavit ću sva djela tvoja.” Znala sam da će mi služba propovijedanja biti najveći izazov. Još se uvijek sjećam kad sam prvi put išla propovijedati od kuće do kuće. I djeca i odrasli zurili su u mene, posvuda me slijedili i rugali mi se oponašajući moj način hodanja. To me jako povrijedilo, ali sam stalno razmišljala o tome da je njima raj jednako potreban kao i meni. Zato nisam odustala.

Da bih se mogla lakše kretati, kupila sam tricikl na ručni pogon. Moja suradnica u službi gurala bi me uzbrdo, a na nizbrdicama bi skočila na tricikl i vozila se sa mnom. Iako mi je služba propovijedanja u početku bila naporna, s vremenom sam je jako zavoljela, pa sam 1998. postala stalni pionir.

Vodila sam biblijske tečajeve s mnogim ljudima, a četvero ih se krstilo. Istinu je prihvatila i jedna od mojih sestara! Puno mi se puta dogodilo da sam, upravo onda kad mi je trebalo ohrabrenje, čula kako ljudi duhovno napreduju. Kad sam oboljela od malarije, dobila sam pismo iz Obale Bjelokosti. Neko vrijeme prije toga započela sam biblijski tečaj na vratima s jednim mladićem koji je došao studirati u Burkinu Faso. Tečaj sam predala jednom bratu, a taj se student kasnije preselio u Obalu Bjelokosti. Bila sam presretna kad sam u pismu pročitala da je postao nekršteni objavitelj!

Možda se pitate od čega živim. Jedna organizacija koja pomaže invalidnim osobama ponudila mi je da pohađam tečaj šivanja. Kad je voditeljica tečaja vidjela koliko sam marljiva, rekla mi je: “Trebali bismo te naučiti kako praviti sapun.” To su i učinili. Sada kod kuće pravim razne vrste sapuna. Ljudima se sviđa moj sapun, pa ga preporučuju drugima. Dostavljam im ga osobno služeći se svojim skuterom s tri kotača.

Nažalost, godine 2004. bolovi koje trpim zbog iskrivljene kralježnice toliko su se pojačali da je jedino razumno rješenje bilo prekinuti s pionirskom službom. No i dalje idem u službu propovijedanja koliko god mogu.

Ljudi mi kažu da sam poznata po svom zaraznom osmijehu. A uistinu imam razloga da budem sretna jer meni je dobro biti blizu Boga. (Ispričala Sarah Maiga.)