KAD je 12. siječnja 2010. snažan potres pogodio Haiti, teško mi je bilo čak i na vijestima gledati pustoš i kaos što ih je ostavio iza sebe. Otprilike tjedan dana kasnije nazvala me moja draga prijateljica Carmen i predložila mi da pođemo u Haiti kako bismo pomagale u pružanju pomoći nastradalima. Carmen sam upoznala prije nekoliko godina, kad smo zajedno volontirale radeći kao medicinske sestre na izgradnji jedne dvorane Jehovinih svjedoka. Otada smo volontirale i na drugim sličnim projektima te smo postale dobre prijateljice.

Rekla sam joj kako se bojim da neću moći ni fizički ni emocionalno podnijeti ono što se događa u Haitiju. Ona me podsjetila da smo dosada uvijek dobro surađivale i da ćemo jedna drugoj biti podrška. Njene su me riječi ohrabrile te sam nazvala glavno sjedište Jehovinih svjedoka u Brooklynu, u New Yorku, i razgovarala s Jehovinim svjedokom koji je bio zadužen za organiziranje humanitarne pomoći iz Sjedinjenih Država. Dala sam mu svoje podatke kako bi me stavio na listu volontera. Spomenula sam i Carmen te sam rekla da bih voljela da nas dvije zajedno radimo. Rekao je da mi ne može jamčiti da ćemo bilo ona bilo ja uopće biti pozvane da idemo u Haiti, a niti da ćemo raditi zajedno.

Stoga sam nastavila sa svojim uobičajenim aktivnostima misleći kako me vjerojatno neće ni pozvati u Haiti. Četiri dana kasnije, u ponedjeljak 25. siječnja, nazvali su me iz Brooklyna. Pitali su me mogu li otputovati u Haiti, i to po mogućnosti već sutradan! Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Pristala sam i rekla da ću učiniti sve što mogu da što prije krenem. Prvo sam na poslu uzela godišnji odmor. Zatim sam se čula s Carmen i saznala da ona nažalost nije pozvana jer ne govori francuski. Bila sam i preplašena i uzbuđena u isto vrijeme. Uspjela sam kupiti avionsku kartu i tako sam se 28. siječnja ukrcala na avion i otputovala iz New Yorka za Santo Domingo u Dominikanskoj Republici, koja graniči s Haitijem.

Jedan mladi Jehovin svjedok dočekao me u zračnoj luci i odvezao do podružnice Jehovinih svjedoka. Istog dana stigle su još dvije medicinske sestre iz Sjedinjenih Država pa smo te noći bile smještene u istoj sobi. Sutradan ujutro krenuli smo na put prema Haitiju. Nakon sedam i pol sati vožnje stigli smo do tamošnje podružnice u Port-au-Princeu.

Kad smo prešli granicu, pred nama su se počeli nizati strašni prizori opustošenog krajolika. Nismo mogli vjerovati što je potres u svega 35 sekundi učinio ovoj prekrasnoj zemlji. Bilo mi je teško i na televiziji gledati razorne posljedice potresa. Ne mogu vam ni opisati kako mi je tek bilo kad sam to vidjela uživo. Mnoštvo kuća, uključujući i predsjedničku palaču, bilo je oštećeno dok je od drugih ostala samo hrpa ruševina. Mnogi su ljudi čitav život mukotrpno radili da bi sagradili kuću, a sada su u samo nekoliko sekundi izgubili sve što su imali. Neprestano sam  razmišljala o tome da ono najvrednije što imamo u životu nisu materijalne stvari.

Kad smo stigli u podružnicu, Jehovina svjedokinja koja je radila na recepciji vidjela je da dolazimo te nam je potrčala u susret i dočekala nas s velikim osmijehom na licu. Izgrlila nas je i zahvalila nam što smo bili spremni nakratko svoj život ostaviti po strani i doći k njima. Nakon ručka otišli smo u obližnju kongresnu dvoranu koja je bila pretvorena u bolnicu. Ondje sam upoznala i druge Jehovine svjedoke koji su došli volontirati, između ostalih, jedan bračni par liječnika iz Njemačke, njihovog pomoćnika i jednu primalju iz Švicarske.

Već prve noći počela sam raditi. Osamnaestero pacijenata, od kojih su neki bili Jehovini svjedoci, a neki nisu, ležalo je na madracima u kongresnoj dvorani. Liječnici i medicinske sestre, koji su bili Jehovini svjedoci, svim su pacijentima posvećivali jednaku pažnju i pružali im besplatnu medicinsku njegu.

Te je noći jedan 80-godišnji pacijent umro. Uz njega je bila njegova žena te ja i moja suradnica. Nakon toga je mlada žena imenom Ketly počela zapomagati od bolova. Desna ruka bila joj je amputirana zbog ozljeda koje je zadobila u potresu. Uz nju je bila Jehovina svjedokinja koja ju je poučavala o Bibliji. Ona je skoro svake noći spavala kraj njezinog kreveta.

Otišla sam do Ketly, želeći nekako ublažiti njenu bol. No bol koja ju je razdirala nije bila samo fizičke nego i duševne prirode. Rekla mi je da je bila kod prijateljice kad se dogodio potres. Nisu znale što se događa. Potrčale su prema balkonu držeći se za ruke kad je iznenada na njih pao zid te su ostale zarobljene pod ruševinama. Dozivala je svoju prijateljicu, ali ona joj nije odgovarala. Rekla je da je odmah znala da je mrtva. Tijelo njene prijateljice djelomično je ležalo na njoj sve dok četiri sata kasnije nisu došli spasitelji. Ketly je izgubila desnu ruku jer su joj je liječnici morali amputirati kod ramena.

Ketly bi svaki put kad bi pokušala zaspati iznova u mislima proživljavala ono što se dogodilo. Jecajući, rekla mi je: “Znam što Biblija kaže o posljednjim danima i potresima. Znam da imamo divnu nadu za budućnost. Znam da bih trebala biti sretna što sam živa. Ali pokušaj se na tren staviti u moju situaciju. U jednom trenutku sve ti u životu ide kako treba, a već u sljedećem dogodi se nešto ovako strašno.” Osjećajući se krajnje bespomoćno, samo sam je zagrlila i počela plakati s njom. Plakale smo sve dok nije zaspala.

Svaki bi dan jedan liječnik i dvije medicinske sestre odlazili i u druga mjesta kako bi ljudima pružili medicinsku pomoć. Mene su poslali u Petit Goave, mjesto koje je od Port-au-Princea udaljeno oko dva sata vožnje. Putovala sam s još dvoje volontera — medicinskom sestrom iz Floride i liječnikom iz Francuske. Stigli smo u 9.30, iskrcali pribor i lijekove koje smo donijeli sa sobom i unijeli ih u tamošnju dvoranu Jehovinih svjedoka. Ljudi su znali da dolazimo, pa su sjedili u dvorani i čekali nas.

Odmah smo počeli raditi. Bilo je jako vruće, a redovi onih kojima je bila potrebna pomoć bivali su sve duži i duži. Tek smo oko tri sata popodne uspjeli napraviti pauzu. Zajedno smo dali 114 cjepiva i obavili 105 pregleda. Bila sam iscrpljena, no sretna jer smo mogli učiniti nešto za dobrobit onih kojima je bila potrebna pomoć.

U Haitiju sam pomažući nastradalima provela nešto više od dva tjedna. Gotovo svake noći radila sam dvanaest sati u kongresnoj dvorani. To je bila velika odgovornost kakvu dotad još nikad nisam imala. Ipak, to što sam imala čast biti ondje za mene je bio pravi  blagoslov. Jako sam sretna što sam mogla barem donekle pružiti pomoć i utjehu ljudima u Haitiju koji su toliko propatili.

Mi možemo mnogo naučiti od njih. Naprimjer, jednom od pacijenata za koje sam se brinula, 15-godišnjem dječaku po imenu Eliser, liječnici su morali amputirati nogu. Primijetila sam da nikad ne bi do kraja pojeo svoj ručak, nego bi ga sačuvao kako bi ga podijelio sa svojim prijateljem Jimmyem, koji bi predvečer došao k njemu i čitavu noć proveo uz njega. Objasnio mi je da Jimmy često ne bi ništa jeo prije nego što bi navečer došao k njemu. Eliser me naučio da ne trebamo biti bogati, pa čak ni zdravi, da bismo ono što imamo podijelili s drugima.

Takvu velikodušnost pokazivali su i volonteri s kojima sam surađivala. Jedna volonterka ni sama nije bila dobrog zdravlja, a druga je trpjela bolove u leđima. No svi su stavljali potrebe pacijenata ispred svojih vlastitih. To me ohrabrilo i pomoglo mi da ustrajem. S vremena na vrijeme svi smo bili emocionalno, psihički i fizički iscrpljeni, no pomagali smo jedni drugima da ne posustanemo. To je bilo doista nezaboravno iskustvo! Sretna sam što sam dio kršćanske organizacije čiji su pripadnici uistinu dobrostivi, samopožrtvovni i puni ljubavi.

Prije nego što sam otišla iz Haitija, dvije pacijentice koje su ostale bez desne ruke uspjele su mi napisati zahvalno pismo te su inzistirale da ga pročitam tek kad budem u avionu. To sam i učinila. Ta su me pisma duboko dirnula i nisam mogla prestati plakati.

I nakon povratka kući ostala sam u kontaktu s nekim prijateljima koje sam stekla u Haitiju. Prijateljstva koja se rode u vrijeme teških nevolja i problema često budu vrlo čvrsta i trajna. Stoga sam sigurna da će naše prijateljstvo izdržati svaku kušnju i nevolju s kojom ćemo se u budućnosti suočiti. Uistinu mogu reći da sam iskusila obilje blagoslova!