RODILA sam se 16. prosinca 1952. u bugarskom gradu Sofiji. Budući da je Bugarska u to vrijeme bila komunistička zemlja, na religiju se nije gledalo s naklonošću, iako nije bila posve zabranjena. Većina ljudi nije vjerovala u Boga, a oni koji jesu, svoja su uvjerenja uglavnom držali za sebe. Moji su roditelji bili pravoslavne vjere, ali sestru i mene nisu odgajali u vjerskom duhu. Bog je za mene bio nepoznat pojam.

Već u djetinjstvu jako sam zavoljela sport, naročito gimnastiku. Kad sam imala 13 godina, u moju je školu došao jedan čovjek koji je tražio talentirane djevojčice koje bi mogle nastupati u cirkusu. Nastavnik tjelesnog odgoja preporučio je mene. Bila sam oduševljena kad su me u velikom američkom automobilu odvezli na intervju i audiciju. Ne mogu vam opisati koliko sam bila sretna kad je grupa trenera izabrala baš mene. Čekao me naporan trening i uvježbavanje cirkuskih točaka. Nakon više od dvije godine priprema počela sam nastupati u cirkusu. Imala sam tek 15 godina. Putovali smo po cijeloj Bugarskoj, a kasnije i u neke republike bivšeg Sovjetskog Saveza te Alžir, Mađarsku i bivšu Jugoslaviju.

Tri sam godine živjela u predivnom snu. No kad smo nastupali u makedonskom gradu Titovom Velesu, dogodila se nesreća koju sam spomenula u početku. Izvodila sam točku na trapezu visoko iznad zemlje. Moj partner visio je naglavačke i bacao me u zrak te bi me, nakon što bih u zraku napravila nekoliko okreta, ponovno uhvatio. Ali u jednom ga trenutku nisam uspjela uhvatiti za ruke. Dok sam padala, puklo je uže kojim sam bila vezana i ja sam se strmoglavila sa šest metara visine. Brzo su me odvezli u bolnicu. Slomila sam ruku, nekoliko rebara i kralježnicu. Isprva nisam bila svjesna što se dogodilo. Nekoliko dana kasnije rekli su mi da sam paralizirana od struka naniže. Ipak, vjerovala sam da se, zbog mojih godina, operacijom ili terapijom sve može riješiti i da ću ubrzo opet prohodati, a možda čak i nastupati u cirkusu.

Iduće dvije i pol godine provela sam na terapijama u raznim bolnicama, u nadi da ću se oporaviti. Međutim ništa mi nije pomoglo. Naposljetku sam bila primorana pomiriti  se s činjenicom da više nikad neću hodati. Morala sam se oprostiti od svog sna i priviknuti se na život u invalidskim kolicima.

Budući da je prije nesreće moj život bio sve samo ne miran, mislila sam da se nikad neću prilagoditi novim okolnostima. Izgubivši svaku nadu da ću ikad više živjeti normalno, pala sam u depresiju. Prekretnica u mom životu dogodila se 1977, kad mi je na vrata došao mladić koji se zvao Stojan. Rekao mi je da je brat jedne djevojke koja je sa mnom nastupala u cirkusu, a ja sam ga odmah pozvala unutra. U toku razgovora pitao me što kažu liječnici, ima li izgleda za oporavak. Potpuno razočarana, rekla sam mu da za mene više nema nikakve nade. Kad mi je rekao da mi Bog može pomoći, ogorčeno sam pitala: “Ako Bog postoji, zašto je dozvolio da mi se ovo dogodi?”

Shvativši kako se osjećam, Stojan mi je uputio vrlo ohrabrujuće riječi. On je neko vrijeme prije našeg razgovora, dok je u Sjedinjenim Državama radio u cirkusu, postao Jehovin svjedok. Objasnio mi je da Bog svim ljudima pruža prekrasnu nadu u budućnost. Oduševilo me Božje obećanje da će Zemlja uskoro postati raj, a riječi “smrti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti” duboko su me dirnule (Otkrivenje 21:4). Čeznula sam za tim da ponovno hodam. Odmah sam pristala proučavati Bibliju. Tako je počeo moj novi život. Nakon sedam godina beznađa pronašla sam razlog za radost.

Uživala sam u proučavanju Biblije. Najprije je sa mnom proučavao Stojan, a potom jako draga Jehovina svjedokinja po imenu Totka. Uz njenu pomoć brzo sam saznala osnovne biblijske istine, a sve ono što sam naučila potaknulo je u meni želju da služim Jehovi Bogu. Međutim u to vrijeme u Sofiji nije bilo nikoga tko bi me mogao krstiti, pa sam morala čekati dok ne dođe jedan Jehovin svjedok iz Makedonije. Otprilike godinu dana nakon što sam počela proučavati Bibliju, točnije 11. rujna 1978, krstila sam se u kadi u svome stanu. Tako sam postala Jehovin svjedok. Krštenje mi je donijelo neizmjernu radost i mom životu dalo pravi smisao.

Jako sam zavoljela biblijsku istinu i jednostavno nisam mogla ono što sam naučila zadržati samo za sebe. O svojoj sam nadi u budućnost oduševljeno govorila svakome tko bi došao u moj dom. Nažalost, ljudi me nisu shvaćali ozbiljno. Vjerojatno su mislili da mi se zbog nesreće pomutio razum.

Djelovanje Jehovinih svjedoka u Bugarskoj u to je vrijeme bilo zabranjeno, pa nas je u zemlji bilo svega nekoliko. Nisu se održavali kršćanski sastanci i rijetko sam se mogla družiti sa svojom braćom i sestrama u vjeri. Nadalje nisam bila svjesna koliko je opasno biti blizak s ljudima koji ne žive po biblijskim načelima. Zbog svega toga duhovno sam oslabjela i učinila težak grijeh pred Bogom.

Savjest me neprestano mučila, a duboka bol koju sam osjećala zato što sam se udaljila od Jehove Boga razdirala mi je srce. Shrvana stidom i osjećajem krivnje, u suzama sam se molila Bogu, preklinjući ga da mi oprosti. Uz pomoć brižnih kršćanskih starješina s vremenom sam uspjela ponovno izgraditi čvrstu vjeru i blizak odnos s Jehovom te sam mu opet mogla služiti čiste savjesti i družiti se sa svojim suvjernicima.

Prije 40 godina strašna je nesreća srušila moje snove o nastupima u cirkusu i putovanjima te me prikovala za kolica. No život mi nije prožet gorčinom i boli zbog neispunjenih očekivanja. Biblijska istina koju sam saznala pomogla mi je razumjeti da sam težila za nečim što mi ne bi donijelo trajnu sreću. Znam da su mnogi moji kolege s kojima sam nastupala u cirkusu iskusili gorka razočaranja. Ali ja sam uistinu sretna jer sam pronašla nešto od neprocjenjive vrijednosti. Život u cirkusu nikad mi ne bi mogao donijeti radost koju osjećam jer sam upoznala Stvoritelja, Jehovu Boga, i razvila prisan odnos s njim.

Otkad sam predala svoj život Jehovi, doživjela sam mnogo lijepih trenutaka. Vidjela sam kako biblijska istina pomaže mnogima da se promijene i počnu služiti Bogu. Kad sam 1977. počela proučavati Bibliju, u Bugarskoj je bila samo šačica Jehovinih svjedoka. Čak i kad su 1991, nakon pada komunizma, Jehovini svjedoci u našoj zemlji zakonski registrirani, bilo ih je jedva nešto više od stotinu. Hrabri me što posljednjih godina broj mojih suvjernika neprestano  raste. Danas u Bugarskoj ima gotovo 1 800 Jehovinih svjedoka.

Još uvijek ima ljudi koji žele čuti dobru vijest o Božjem Kraljevstvu i saznati istinu iz Božje Riječi. To se vidi po velikom broju prisutnih na obilježavanju Kristove smrti 2010. Na tom sastanku okupilo nas se čak 3 914. Jehova uistinu blagoslivlja svoj narod u Bugarskoj. Osvjedočila sam se da je “od maloga postala tisuća i od neznatnoga silan narod”, kao što je prorečeno u Izaiji 60:22.

Posebno me ohrabrio oblasni kongres Jehovinih svjedoka s temom “Bdijte!” koji se u kolovozu 2009. održao u Sofiji. Na tom je kongresu na bugarskom jeziku objavljen prijevod Biblije Novi svijet. To sam godinama željno priželjkivala. Sigurna sam da će taj prijevod Biblije pomoći još mnogim ljudima u Bugarskoj da upoznaju Boga.

Budući da sam vezana za kolica, ne mogu propovijedati onoliko koliko bih željela. No o biblijskoj poruci razgovaram sa svojim susjedima i svima koji dođu na moja vrata. Jednom sam s balkona vidjela jednu svoju susjedu i pozvala je da dođe k meni. Pričala sam joj o ohrabrujućim biblijskim mislima i predložila joj da zajedno proučavamo Bibliju, što je ona objeručke prihvatila. Možete zamisliti koliko sam bila sretna kad se kasnije krstila i postala moja duhovna sestra. Uz moju su pomoć četiri osobe upoznale Jehovu i predale mu svoj život.

Redovito sastajanje s braćom i sestrama u vjeri naročito me raduje i hrabri. Da nije jednog mladog brata koji me vozi na svaki sastanak, ne bi mi bilo lako doći do naše dvorane jer u mojoj zemlji javni prijevoz nije prilagođen starijim osobama i invalidima. Jako sam mu zahvalna što svaki put dođe po mene u stan, odnese me u automobil, a potom iz automobila u dvoranu Jehovinih svjedoka. Neopisivo je lijepo biti dio Jehovinog naroda u kojem vlada istinska ljubav.

Moj je život ispao potpuno drugačije od onoga što sam zamišljala kad sam bila mlada. No sretna sam što sam upoznala Jehovu Boga i što mu služim. Zahvaljujući tome stekla sam predivnu nadu u budućnost. Često razmišljam o Božjem obećanju da će u raju na Zemlji “hromi skakati kao jelen” (Izaija 35:6). Jedva čekam dan kad ću ustati iz kolica i moći uživati u savršenom zdravlju.