Pismo iz Benina
“U što sam se to uvalila?”
SVANULO je još jedno ni po čemu posebno jutro u zapadnoj Africi. Sunce je pržilo već od ranih sati. Kad sam izašla iz kuće, osjetila sam miris riže i raznih umaka koji su se krčkali na vatri. Žene su prolazile pored mene s ogromnim zavežljajima na glavi, a ja sam ih po tko zna koji put promatrala s divljenjem, pitajući se kako mogu hodati tako graciozno. Iz misli me prenuo glasan smijeh i žustro cjenkanje s tržnice.
Kad su me neka djeca vidjela na ulici, počela su plesati i pjevati: “Yovo, Yovo, bon soir” (Bijela ženo, bijela ženo, dobra ti večer). Nakon što su ti raspjevani mališani izveli svoju točku, vragolasto su pitali: “A nagrada za pjevače?” No primijetila sam da jedan dječak nije pjevao. Pošao je za mnom i počeo gestikulirati rukama, pokušavajući mi nešto reći na znakovnom jeziku. Prije nego što sam došla u Benin, naučila sam abecedu američkog znakovnog jezika. Ali nisam mislila da će mi to koristiti jer se u Beninu govori francuski.
Nezgrapnim pokretima uspjela sam pokazati osam slova svog imena. Dječak me oduševljeno gledao i veselo se nasmijao. Uhvatio me za ruku, proveo uskim uličicama i doveo do svoje male kuće, koja je imala samo dvije prostorije. Čitava se njegova obitelj u tren oka skupila oko mene. Kad sam shvatila da su svi gluhi, pitala sam se što da radim. Još jednom sam pokazala kako se zovem i na komadić papira napisala da sam misionar, da im želim pomoći upoznati Bibliju i da ću ponovno doći. Pridružili su nam se i neki susjedi koji nisu gluhi. Svi su kimali u znak odobravanja, iz čega sam zaključila kako bi im bilo drago da se opet vidimo. Kroz glavu mi je prošla misao: “U što sam se to uvalila?”
Kad sam došla kući, razmišljala sam o tom susretu. Pomislila sam: “Valjda postoji netko tko može pomoći tim ljudima da saznaju za divna obećanja koja će Bog uskoro ostvariti. Netko im mora reći da će on otvoriti uši gluhima” (Izaija 35:5). Bacila sam se na istraživanje i doznala da u Beninu ima 12 000 gluhih i nagluhih osoba. Iznenadila sam se kad sam pročitala da se u školama za gluhe koristi američki znakovni jezik. Nažalost, nijedan Jehovin svjedok u Beninu nije znao taj jezik. Potužila sam se jednoj suvjernici: “Da bar netko tko zna američki znakovni jezik dođe ovamo i pomogne tim ljudima.” Ona mi je odvratila: “Pa što tebe sprečava?” Shvatila sam da je u pravu. Naručila sam priručnik za učenje američkog znakovnog jezika i nekoliko DVD-a na tom jeziku koje su izdali Jehovini svjedoci. Svoje sam brige podijelila s Jehovom Bogom u molitvi. Bila sam presretna kad se jedna Jehovina svjedokinja koja zna američki znakovni jezik iz Kameruna doselila u Benin. Moje su molitve bile uslišene.
Gradom se ubrzo proširio glas da učim znakovni jezik. Ljudi su mi rekli da odem posjetiti čovjeka po imenu Brice, koji je soboslikar. U njegovoj radionici, jednostavnoj kolibici napravljenoj od palminih grana, bilo je iznenađujuće ugodno iako je vani bila užasna sparina. Zidovi su bili prošarani svim mogućim bojama, što nije bilo čudno jer je godinama o njih brisao svoje kistove. Pobrisao je prašinu s dviju stolica i ponudio mi da sjednem, znatiželjno me promatrajući. U mali DVD player koji sam ponijela sa sobom stavila sam DVD i Briceu dala znak da ga pogleda. Privukao je stolicu da bolje vidi, a potom mi pokazao da razumije što gleda. Oko nas su se okupila djeca iz susjedstva i penjući se na prste pokušavala vidjeti što to nas dvoje gledamo. Jedan je dječak u čudu pitao: “Zašto gledaju film bez zvuka?”
Kad god bih došla Briceu, mnoštvo ljudi skupilo bi se na naše “filmske projekcije”. Ubrzo su Brice i još neki počeli dolaziti na naše vjerske sastanke. Davala sam sve od sebe da im program prevedem na znakovni jezik. To mi je pomoglo da ga bolje naučim. Sve je više gluhih osoba pokazivalo interes za biblijsku poruku. Neke od njih same su tražile da ih poučavam o Bibliji. Jednog dana u svom sam se starom automobilu vozila cestom punom rupa. Kad god bih, u želji da izbjegnem svinje i koze, upala u rupu, automobil bi ispustio neki čudan zvuk. Najednom sam začula snažan tresak. Pomislila sam: “Još mi samo treba da se opet pokvari!” Kako sam se samo iznenadila kad sam se okrenula! Za mnom je trčao jedan gluhi čovjek i lupao po automobilu želeći mi privući pažnju.
U nekoliko gradova diljem Benina osnovane su grupe Jehovinih svjedoka koje svoje sastanke održavaju na znakovnom jeziku. Kad je na kongresu bilo organizirano prevođenje programa na taj jezik, bila sam zamoljena da prevodim neke govore. Dok sam stajala na pozornici, čekajući početak govora, prisjetila sam se vremena kad sam kao misionar tek došla u Benin. Znala sam se pitati: “Što mogu učiniti da ljudima u Africi pomognem upoznati Bibliju?” Sada znam odgovor na to pitanje — mogu propovijedati gluhima! Nekad sam mislila da to nije za mene, ali danas mi propovijedanje gluhima donosi neopisivu radost.