“Kome treba Bog? Milijunima je sasvim dobro i bez njega.” Ta se poruka mogla pročitati na velikim reklamnim panoima koje je nedavno dala postaviti jedna udruga ireligioznih osoba. Iz nje je očito kako smatraju da im Bog nije potreban.

S druge strane, mnogi koji tvrde da vjeruju u Boga donose odluke kao da on ne postoji. Katolički nadbiskup Salvatore Fisichella o pripadnicima svoje Crkve kazao je: “Za nas nitko ne bi rekao da smo kršćani jer se naš način života uopće ne razlikuje od načina života ljudi koji ne vjeruju u Boga.”

Neki pak zbog mnogih obaveza nemaju vremena za razmišljanje o Bogu. Oni smatraju da Bog nema previše veze s ljudima i da nije moguće približiti mu se, pa ne vide razloga zašto bi trebao biti dio njihovog života. Sjete ga se jedino kad su u problemima ili kad nešto trebaju, kao da Bog postoji samo zato da ispuni njihove želje.

Određeni broj vjernika ne vidi nikakvu vrijednost u vjerskim učenjima, a neki naprosto ne žive po nazorima koje njihova Crkva zastupa. Naprimjer, 76 posto katolika u Njemačkoj misli da nema ništa loše u tome da muškarac i žena žive zajedno prije braka — iako se to gledište kosi i s učenjima njihove Crkve i s biblijskim načelima (1. Korinćanima 6:18; Hebrejima 13:4). Dakle, mnogi kažu da su vjernici, ali svojim načinom života to ne dokazuju. Takvo što nije svojstveno samo katolicima, već pripadnicima gotovo svih religija. Čak se i mnogi vjerski vođe tuže da pripadnici njihovih zajednica žive kao da Boga nema.

Kad se sve to uzme u obzir, logično je pitati se: “Je li čovjeku uopće potreban Bog?” To se pitanje postavlja već tisućljećima. Ono se prvi put spominje već na početnim stranicama Biblije. Da bismo odgovorili na njega, razmotrit ćemo što se, prema Bibliji, dogodilo na samom početku ljudske povijesti.