U Gruziji je jedan čovjek prišao stalku za literaturu i ljutito povikao: “Zabranjujem vam da ovdje širite svoju vjeru! Gruzija je pravoslavna zemlja.” Brat koji je stajao pored stalka ljubazno ga je upitao je li ikad čitao našu literaturu. On mu je odvratio da zapravo i nije. Zato mu je brat taktično predložio da pročita neku našu publikaciju.  Zahvaljujući njegovoj razboritosti čovjek se smirio i uzeo nešto naše literature. Nekoliko dana kasnije vratio se i ispričao za svoje ponašanje. Rekao je da je pročitao naš časopis svojoj slijepoj majci, da im se jako svidio i da bi voljeli još nešto pročitati. Sada redovito uzima časopise s našeg stalka.

Dva brata iz Azerbajdžana u službi su pristupila mladiću koji je stajao pred nekom zgradom i počela mu svjedočiti. On im je rekao: “Ne želim s vama razgovarati o tome. To bi bio grijeh.” Zatim je uzeo nož iz stražnjeg džepa i rekao: “Doživio sam nepravdu, ali sad ću se pobrinuti da pravda bude zadovoljena. Ovaj će nož sve riješiti.”

Braća su se nemalo iznenadila kad su čula što namjerava učiniti. A onda su mu rekla: “Ubojstvo je grijeh.”

“A što da onda radim?” upitao je. Pročitali su mu misli iz Rimljanima 12:17-21 i objasnili da jedino Bog ima pravo izvršiti osvetu te da ne smijemo dopustiti da nas zlo nadvlada, već se trebamo truditi zlo nadvladati dobrom. Rekli su mu i da se obzirnim riječima može puno postići te da će ga mučiti savjest ako nekoga ozlijedi ili ubije. Njihove riječi duboko su ga dirnule. Na trenutak se zamislio, a zatim je otišao.

Oko sat vremena kasnije došao je do njih i rekao im: “Upravo se vraćam od čovjeka kojeg sam namjeravao  ubiti. Nisam mu učinio nikakvo zlo, nego smo riješili problem. Puno vam hvala. Da nije bilo vas, napravio bih veliku grešku.” Braća su mu objasnila da mu je zapravo pomogao Jehova i da njemu treba zahvaliti.

Prije nekoliko godina jedna sestra iz Norveške udaljila se od istine. Kad su braća počela svjedočiti na javnim mjestima pomoću stalaka za literaturu, često je prolazila pokraj njih dok je išla u kupovinu.

Nikad nije pristupila objaviteljima koji su stajali pored stalka, ali je zapazila privlačne plakate i zanimljivu literaturu. Primijetila je i da su braća jako srdačna i pristojno odjevena. Sve to probudilo je u njoj želju da se vrati Jehovi i opet postane dio njegovog naroda.

Uočila je logo naše internetske stranice jw.org, pa je odlučila pogledati kako ona izgleda. Bila je ugodno iznenađena kad je vidjela da je na stranici vrlo lako pronaći adresu najbliže dvorane i vrijeme održavanja sastanaka. Preuzela je neke publikacije i pomalo bojažljivo krenula u dvoranu. Skupština ju je srdačno primila, a starješine su dogovorili da jedna sestra s njom vodi biblijski tečaj. Ubrzo je ondje stekla dobre prijatelje i ponovno se posvetila duhovnim aktivnostima. Sada redovito ide na sastanke i u službu propovijedanja i jako je sretna što je ponovno bliska s Jehovom.

Dok se 15-godišnja Ronja iz Norveške jednog dana vozila školskim autobusom, razgovarala je o evoluciji  s trojicom mladića iz svog razreda. Oni su se izrugivali njenim vjerovanjima i zbog toga joj je bilo prilično neugodno. Budući da već duže nije ni s kim razgovarala o evoluciji, zamolila je majku da joj pomogne pronaći uvjerljive argumente da postoji Stvoritelj.

Ronja ih je upotrijebila već sljedeći dan. No ti su mladići opet ismijavali njenu vjeru u Jehovu. Jedan od njih glasno je rekao: “Nitko u ovom autobusu ne vjeruje u Jehovu! Ajmo dignuti ruke! Tko vjeruje u evoluciju, a tko u Jehovu?” Ronja se iznenadila kad je jedan dječak koji je sjedio u blizini dignuo ruku i rekao: “Ja vjerujem u Jehovu!” Još dvoje djece uzviknulo je: “I ja!” Očito su i drugi učenici slušali taj razgovor, a neki su se i složili s Ronjinim argumentima.

Jednog poslijepodneva dva Sirijca koja govore arapski došla su u podružnicu u Danskoj. Sestrama na recepciji rekli su da traže Jehovine svjedoke. Kad su im sestre potvrdile da su na pravom mjestu, bili su presretni. Kako su saznali gdje se nalazi podružnica? Mobitelom su fotografirali impresum knjige Što Biblija doista uči? na arapskom, a zatim su snimku pokazali knjižničarima u lokalnoj knjižnici. Oni su im pomogli da pronađu adresu koju su tražili.

Ti Sirijci znali su tek pokoju riječ danskog. Zato je na recepciju došao jedan brat koji govori arapski. Vidio je da je jedan od njih dvojice jako zainteresiran za Bibliju, pa je uzeo njegovu adresu i obećao mu da će ga uskoro posjetiti s još jednim bratom koji govori arapski.

Kad su braća došla k njemu, rekao im je da ga Jehovini svjedoci nikad prije nisu posjetili. Knjigu Što Biblija doista uči? pronašao je u poštanskom sandučiću, iako na njemu nije bilo prezimena po kojem bi se vidjelo da ondje živi netko tko govori arapski. Budući da je bio nepismen, zamolio je prijatelja da mu čita knjigu. Pročitali su je za svega tri dana. Ono što je čuo bilo je dovoljno da ga uvjeri da je pronašao istinu.

Taj je čovjek izbjeglica i jako mu je teško što je daleko od svoje obitelji. Međutim, u Bibliji nalazi veliku utjehu. Kad su ga braća prvi put posjetila, upitao ih je: “Zašto niste prije došli? Ovo mi je stvarno trebalo.” On i dalje s braćom proučava Bibliju i jako mu se sviđa ono što uči.

Dmitrij je nekada bio direktor jedne tvornice duhana u Ukrajini i jako je dobro zarađivao. No kad je shvatio koliko pušenje šteti zdravlju, dao je otkaz. A onda su mu u roku od tri mjeseca umrle majka i punica. To je za njega bio velik šok. Nadao se da će u svojoj crkvi dobiti utjehu i odgovore na pitanja koja su ga mučila, ali to se nije dogodilo. Jedan mu je prijatelj rekao da pravoslavci “imaju križ oko vrata, ali nemaju Boga u srcu”. Dmitrij se pronašao u njegovim riječima. Shvatio je da o Bogu i Bibliji zapravo ne zna ništa. Sav očajan počeo se moliti za pomoć. A onda se sjetio da je jednom netko spomenuo Jehovine svjedoke. Posjetio je našu internetsku stranicu i oduševio se kad je na njoj pronašao mnoštvo informacija o Bibliji. Odlučio je otići na sastanak u najbližu dvoranu. Kad je stigao na parkiralište, redar mu je izrazio srdačnu dobrodošlicu i upitao ga može li mu kako pomoći. Dmitrij mu je odgovorio: “Želim proučavati Bibliju.” On proučava već šest mjeseci i redovito dolazi na sastanke i sudjeluje u njima.

Paul i Faith iz Velike Britanije vodili su zanimljiv razgovor sa ženom po imenu Susan te su se dogovorili da će je opet posjetiti. Kad su ponovno došli, nisu je našli kod kuće. U skladu sa savjetom iz Naše službe za Kraljevstvo od studenoga 2014, ostavili su joj poruku da će navratiti sljedeći dan. Sutradan su se iznenadili kad su vidjeli da je ona na vratima ostavila poruku za  njih. Napisala je da se njena kći ubrzo udaje i da je zbog toga morala ići u kupovinu. Paul i Faith ostavili su joj još jednu poruku, u kojoj su napisali da će je posjetiti naredni tjedan. Susan je tada bila kod kuće te su s njom počeli proučavati knjigu Što Biblija uči.

Budući da je imala puno obaveza, zamolila ih je da se sljedeći put nađu nakon vjenčanja. Kad su je Paul i Faith ponovno posjetili, nitko nije otvorio vrata, pa su joj ostavili poruku sa svojim brojem mobitela. Ona im je u SMS poruci napisala da joj je žao što se nisu vidjeli i da ih nije čula zato što je razgovarala sa susjedom u vrtu. Otada Susan redovito proučava Bibliju, a nedavno je prvi put došla na sastanak.

Paul i Faith uvjerili su se da im poruke često pomažu da ostanu u kontaktu s ljudima. Paul kaže: “I drugim  interesentima znamo ostaviti poruke. To se pokazalo jako praktičnim!”

U kolovozu 2014. jedan naš brat iz Mađarske završio je u bolnici zbog plućne embolije. Nažalost, kratko nakon toga izgubio je bitku s tom bolešću. Medicinska sestra po imenu Tünde puno mu je pomogla dok je bio u bolnici. Supruga tog brata o njoj je napisala:

“U ljeto 2015. bila sam sa svojim sinom na regionalnom kongresu ‘Ugledajmo se na Isusa!’ Nakon trećeg dana kongresa upravo smo se spremali krenuti s parkirališta kad mi je prišla jedna žena, zagrlila me i počela plakati. Bila je to medicinska sestra koja se oko godinu dana ranije brinula za mog muža na odjelu intenzivne njege. Objasnila mi je da se svakoj medicinskoj sestri na početku smjene dodijeli jedan pacijent. Ona se svakog dana molila da joj dodijele mog muža. Tako je i bilo. Vrlo često brinula se baš za njega.

Tünde mi je ispričala da su je lijepo ponašanje mog muža, njegova vjera i biblijska nada o kojoj je stalno govorio drugima potaknuli da se ozbiljno prihvati proučavanja Biblije.

Ona sada redovito proučava i raduje se vremenu kad će ponovno vidjeti svog nekadašnjeg pacijenta. Želi mu reći da su joj njegovo ponašanje i snažna vjera pomogli da upozna Jehovu i njegova prekrasna obećanja.”

Zbog nedavnih prosvjeda i blokada neki granični prijelazi između Grčke i Bugarske znali su biti zatvoreni. Zbog toga su se stvarale kolone vozila, koje su bile duge i po nekoliko desetaka kilometara. Objavitelji iz jedne obližnje skupštine u Bugarskoj iskoristili su tu situaciju kako bi propovijedali vozačima kamiona koji su čekali na granici. Nudili su im literaturu na čak 12 jezika. Mnogi vozači bili su iscrpljeni i ljuti, ali ipak su bili spremni za razgovor. Braća su ih suosjećajno slušala, hrabrila ih i govorila im o nadi koju daje Biblija. Jedan ih je vozač upitao: “Vi ste Jehovini svjedoci?” Kad su braća rekla da jesu, odvratio im je: “Znao sam. Samo Jehovini svjedoci tako propovijedaju.” Jedan vozač kamiona iz Austrije u šali je dobacio: “Od vas se nigdje ne možemo sakriti! Svaka vam čast! Molim vas, nastavite tješiti i hrabriti ljude.” Jedan drugi vozač rekao je: “Nikad me nije zanimala vaša literatura. Ali sad ću je rado pročitati.” A jedan vozač čak je zaplakao kad su mu braća svjedočila te je priznao da je već godinama neaktivan. Braća su ga potaknula da čita naše publikacije i da stupi u kontakt sa skupštinom.