Rodio sam se 1941. u Finskoj, u gradu koji se zove Virrat. Moji roditelji, mlađi brat i sestra te mnogi naši rođaci također su gluhi. Međusobno smo komunicirali služeći se znakovnim jezikom.

 Školovao sam se u jednom internatu, koji je od mog doma bio udaljen oko 240 kilometara. U to je vrijeme u školama za gluhe u Finskoj bilo strogo zabranjeno koristiti znakovni jezik. Umjesto toga koristio se oralni pristup, odnosno učenike se prisiljavalo da uče izgovarati riječi i čitati s usana. Ako bi naši nastavnici vidjeli da koristimo znakovni jezik, udarili bi nas ravnalom ili štapom. Često su nas znali istući tako jako da bi nam prsti danima bili natečeni.

 Nakon srednje škole upisao sam se na Agronomski fakultet. Budući da su moji roditelji imali farmu, htio sam naučiti sve što mogu o poljoprivredi. Kad sam se vratio kući, na stolu sam ugledao časopise Stražarska kula i Probudite se! Otac mi je rekao da ti časopisi govore o predivnim biblijskim obećanjima i da on i mama proučavaju Bibliju s jednim bračnim parom. Taj bračni par nije bio gluh i nije znao znakovni jezik, pa su se s mojim roditeljima sporazumijevali koristeći papir i olovku.

 Otac mi je objasnio da će pod vlašću Božjeg kraljevstva Zemlja postati predivan raj i da će mrtvi uskrsnuti. Ja sam cijeli život vjerovao da oni koji umru, idu na nebo. Zato sam mislio da je otac krivo razumio Jehovine svjedoke s kojima su on i mama proučavali, jer oni nisu znali znakovni jezik.

 Idući put kad je taj bračni par došao mojim roditeljima, pitao sam ih je li istina ono što mi je otac ispričao. Oni su kazali: “Otac ti je dobro rekao.” Zatim su mi u Ivanu 5:28, 29 pokazali što je Isus rekao o uskrsnuću. Objasnili su mi da će Bog ukloniti zlo sa Zemlje te da će ljudi biti savršeno zdravi i da će živjeti vječno u obilju mira (Psalam 37:10, 11; Danijel 2:44; Otkrivenje 21:1–4).

 Želio sam saznati više o tome, pa sam počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedokom koji se zvao Antero. Budući da on nije znao znakovni jezik, ja bih odgovarao na pitanja iz knjige tako što bih na papir napisao odgovore. A onda bi ih Antero pročitao i pored njih napisao dodatna pitanja ili neke komentare. Bio je jako strpljiv sa mnom. Proučavali smo dva sata svaki tjedan.

 Godine 1960. bio sam na kongresu Jehovinih svjedoka na kojem se program prevodio na znakovni jezik. U petak poslijepodne dobili smo obavijest da će se u subotu ujutro održati krštenje. Tako sam ja sutradan ponio kupaće hlače i ručnik pa sam se krstio. a Kratko nakon mene krstili su se i moji roditelji te moj brat i sestra.

 Ono što sam saznao iz Biblije, želio sam podijeliti s drugim gluhima, a najbolji način za to bio je znakovni jezik. Najprije sam počeo svjedočiti gluhim osobama u svom gradu.

 Ubrzo sam se preselio u veliki industrijski grad Tampere. Ondje sam išao od vrata do vrata kako bih pronašao gluhe osobe. Kad bi mi netko otvorio vrata, pitao bih ga poznaje li nekoga tko je gluh. Na taj način započeo sam dosta biblijskih tečajeva. Za samo nekoliko godina u tom se gradu krstilo više od deset gluhih osoba.

 Godine 1965. upoznao sam predivnu sestru koja se zvala Maire. Vjenčali smo se iduće godine. Maire je brzo naučila znakovni jezik pa je sa mnom revno propovijedala gluhima. Nas dvoje zajedno smo proveli divnih 50 godina u službi Jehovi.

 Nakon dvije godine braka dobili smo sina – Marka. On nije gluh, ali svejedno je uz nas, osim finskog, naučio i finski znakovni jezik. Krstio se kad je imao 13 godina.

 S vremenom se mnogo novih objavitelja pridružilo našoj grupi na znakovnom jeziku u Tampereu. Zato smo se mi 1974. odlučili preseliti u grad Turku, u kojem nitko nije propovijedao gluhima. Opet smo išli od vrata do vrata i tražili gluhe osobe. Dok smo bili u Turkuu, krstilo se 12 osoba s kojima sam proučavao Bibliju.

 Godine 1987. Marko je bio pozvan da služi u Betelu. Naša grupa na znakovnom jeziku u Turkuu lijepo je napredovala, pa smo Maire i ja počeli razgovarati o tome da se opet preselimo u neki drugi grad.

 Otprilike u to vrijeme napokon se moglo slobodno propovijedati u zemljama Istočne Europe. Zato smo u siječnju 1992. jedan gluhi brat i ja otputovali u Estoniju, u Tallinn.

 Ondje smo se našli s jednom našom sestrom čiji je brat bio gluh. On nije bio zainteresiran za biblijsku istinu, ali bio je jako dobar prema nama i pomogao nam je da stupimo u kontakt s mnogim gluhim osobama. Posljednje večeri koju smo proveli u Tallinnu odveo nas je na sastanak Estonskog saveza gluhih. Došli smo prije svih ostalih i na jednom stolu izložili naše časopise i knjige na estonskom i ruskom. Te večeri uručili smo oko 100 knjiga i 200 časopisa, a dobili smo i otprilike 70 adresa na kojima su živjele gluhe osobe koje su htjele da ih posjetimo. Tako je bio položen temelj za propovijedanje na znakovnom jeziku u Estoniji.

 Nakon toga Maire i ja često smo išli u Estoniju kako bismo ondje propovijedali dobru vijest gluhima. Oboje smo počeli raditi skraćeno i odlučili smo služiti kao stalni pioniri. Godine 1995. preselili smo se u Helsinki kako bi nam bilo lakše putovati – samo smo se trebali ukrcati na trajekt za Tallinn. Služba propovijedanja u Estoniji nadmašila je sva naša očekivanja.

 Vodili smo puno biblijskih tečajeva, a 16 osoba je tako dobro duhovno napredovalo da se odlučilo krstiti. Među njima su bile i dvije rođene sestre, koje su bile gluhoslijepe. S njima smo proučavali Bibliju koristeći taktilni znakovni jezik.

 Nije bilo jednostavno proučavati Bibliju s gluhima jer u to vrijeme nije bilo nikakvih naših izdanja na znakovnom jeziku. Morali smo se snalaziti da gluhima objasnimo neko biblijsko učenje. Ja sam puno koristio ilustracije u našim publikacijama – odvojio sam one koje su bile naročito upečatljive i od njih napravio slikovnicu!

 Finska podružnica zamolila me da posjetim Litvu i Latviju kako bih vidio ima li u tim zemljama potencijala za otvaranje područja na znakovnom jeziku. Nekoliko puta otišli smo u te zemlje i pomagali smo tamošnjim Jehovinim svjedocima da pronađu gluhe osobe. Budući da gotovo svaka zemlja ima svoj znakovni jezik, naučio sam estonski, litavski i latvijski znakovni jezik. Osim toga, znao sam i malo ruskog znakovnog jezika jer je u tim baltičkim zemljama živjelo dosta Rusa.

 Maire i ja osam smo godina putovali po Estoniji i drugim baltičkim zemljama. Ali nažalost, morali smo prestati s tom službom jer je Maire obolila od Parkinsonove bolesti.

 Godine 1997. u finskoj podružnici osnovan je tim za prevođenje na znakovni jezik. Budući da smo živjeli blizu podružnice, Maire i ja imali smo priliku pomagati u pripremi izdanja na znakovnom jeziku. I dan-danas povremeno sudjelujem u tome. Posebno nam je bilo lijepo što smo u tom zadatku surađivali sa svojim sinom Markom. On i njegova žena Kirsi kasnije su pomagali i podružnicama u drugim zemljama da osnuju prevoditeljske timove za znakovni jezik.

 Osim toga, podružnica je organizirala tečajeve znakovnog jezika. Zahvaljujući tome mnoga braća i sestre koji nisu gluhi pridružili su se grupama i skupštinama na znakovnom jeziku. Oni su dali velik doprinos propovijedanju i sastancima, a i preuzeli su mnoga zaduženja u skupštinama.

 U Helsinkiju je 2004. osnovana prva skupština na finskom znakovnom jeziku. Sretan sam što smo Maire i ja mogli sudjelovati u tome. Za samo tri godine ta je skupština lijepo duhovno napredovala i mnoga braća i sestre započeli su s pionirskom službom.

 Maire i ja ponovno smo počeli razmišljati o tome da se preselimo na područje gdje je potrebno više objavitelja. Godine 2008. doselili smo se blizu Tamperea i ponovno smo došli u grupu na znakovnom jeziku s kojom smo surađivali 34 godine ranije. Godinu dana nakon našeg dolaska ta je grupa prerasla u skupštinu. To je bila druga skupština na znakovnom jeziku u Finskoj.

 No zdravlje moje drage žene sve se više pogoršavalo. Brinuo sam se za nju sve do njene smrti 2016. I dan-danas mi jako nedostaje. Jedva čekam da se ponovno vidimo u novom svijetu u kojem više neće biti bolesti (Izaija 33:24; Otkrivenje 21:4).

 I dalje žarko želim pomagati svojim gluhim sugrađanima da upoznaju dobru vijest. Tome sam posvetio više od 60 godina svog života, ali još uvijek ne namjeravam posustati!